Bavio sam se mnogim stvarima u životu. Radio sam na gradilištima, sito-štamparijama, umjetničkim radionicama, raznosio namještaj, svirao, otvarao izložbe, igrao rukomet, skijao, farbao stanove, putovao (nažalost i ratovao)… i u svemu je postojao neki (be)smisao, neka viša sila koja me pokretala u raznim pravcima. Nisam se mnogo borio protiv struje koja me je nosila nizvodno, cak štaviše, uživao sam u pejsažu ovog svijeta što sam više mogao, bez obzira na povremene sprudove i podvodne stijene, koje su se pojavljivale “niotkuda”. Na kraju sam se uhvatio pisanja iz čistog očaja, jer više nije bilo drugog načina izražavanja kojim bih mogao opisati neke bitne (a i nebitne) detalje koje sam primijetio u svom životu, neka lica, događaje, momente, mirise, atmosfere…

“San Zimskog Ljeta” je pjesma od grupe Truhli Pasulj, čiji naslov mi se učinio kao idealna kombinacija riječi kojom bi potencirao apsurd ove knjige, a samim tim i svog života u cjelosti. (Truhli Pasulj je svojom originalnom besmislenošću i postmodernim tekstualno-muzičkim apsurdima obogatio moj život, koji je kao dio atmosfere na Điđikovcu 80tih godina doprinijeo izgradnji luđačkog humora koji nas je sviju obilježio).

Ova knjiga nije pisana da bi na bilo koji način doprinijela književnim trendovima doba u kojem živimo, već je ovo samo neambiciozan pokušaj da spasim jedan dio onoga što sam doživio i osjetio, i nadam se da će mnogi u ovome prepoznati nešto blisko ili pak oslobađajuće…