Ne mogu sebi da objasnim potrebu da improviziram čak i kada za to nema potrebe. Ne znam da li je u pitanju neki glupi ponos ili gađenje prema činjenici da moram da platim za nešto za šta znam da to mogu i sam uraditi. Čak i kada sam bio u situaciji da nešto ne znam popraviti, nije mi bilo mrsko naučiti kako se to radi da bih izbjegao plaćanje drugima, (čak i kada bi me to došlo skuplje). Mnogo puta sam se nalazio u pozicijama u kojima sam bio prinudjen da improviziram, uglavnom zbog besparice, očaja, jada i čemera. Jednom mi se srušio hard drive na računaru pa su mi rekli Indijci u radnji da to košta $700 dolara za popravak. (Pfu! Pljačka!) Otvaranje hard-drive-a i mijenjanje glava je prilično komplikovan proces i zahtijeva poznavanje materije. Meni nije bilo mrsko da improvizujem “dust-proof” kutak i da se nakon nekoliko neuspješnih pokušaja na drajvovoma koje sam našao na smeću uspijem ophrvati sa problemom i uspješno spasim dragocjene podatke koji su bili ili osudjeni na smrt ili plaćanje gorkim parama koje nisam imao.

Moć improvizacije je nešto što pokreće ovu planetu, ljudi improvizirajući jako često otkriju neke nove tehnike rješavanja postojećih problema, ili pak izmisle nešto totalno novo i radikalno. Nekada ljudi improvizirajući i sebi i drugima spasu živote u nekoj nemiloj situaciji. Ja nikada nisam bio u poziciji da nešto izmišljam niti da prinudno slijećem na aerodrom, ali sam imao osjećaj da ne bih trebao da budem puki konzument svega što se nalazi na policama u prodavnicama, niti da neko drugi mora da misli za mene po pitanju svega što me okružuje.

Svojedobno sam boravio na umjetničkoj rezidenciji u Ženevi, uživao u gradu, obilazio muzeje i galerije, hodao po predstavama i koncertima. Neočekivano sam zahvaljujući prijatelju dobio poziv za samostalnu izložbu u jednom malom mjestu koji se zove Sierre. Gradić je fino pozicioniran u dolini Valais na živopisnom jugu Švicarske i poznato je mondensko okupljalište za okorjele skijaše (Crans Montana). Dočekali su me kao predsjednika neke strane države, dobio sam kompletan sprat na vrhu hotela, solidan budžet za izložbu. “Leglo” je i nekoliko asistenata, visoke premije, plaćen voz u prvoj klasi, iznajmljen je zamak za snimanje mog novog video rada, iznajmljeni su i kostimi iz Ženeve kao i najnovije kamere i rasvjeta. Sve je bilo TOP i zaista se nisam imao na što požaliti. Ležao sam na svojoj terasi i gledao kako se skijaši spuštaju sa vrhova Crans Montane, pijuckao sam lokalno bijelo vino i mezio domaći raclet (sir rastopljen preko sitnog skuhanog oguljenog krompira) friško donesen od lakeja kao poklon od menadžera hotela, koji je takodjer bio sponzor izložbe. Asistenti su radili ono što sam im zadao, imao sam vremena na pretek.

Bila je nedjelja i sve se lagano zatvorilo, čak je i hotel u neka doba “osvanuo” mračan i napušten. Skontao sam da sam gladan i da treba potražiti nešto za klopu. Izašao sam na ulicu i krenuo da razgledam naokolo. Nisam htio nikoga ništa da pitam (stid,šta li je) već sam se šunjao naokolo, gledajući za nekim znakom ljudske aktivnosti u nekom od ugostiteljskih objekata. Mrak. Sve je zatvoreno. Nisam volio biti gladan uvečer, sve me onda podsjeti na rat i lijeganje u krevet praznog stomaka dok crijeva pjevaju u horu i iskaču iz utrobe. Krajičkom oka sam upratio benzinsku pumpu. Dogegao sam se do ulaza, otvorio vrata i krenuo u pravcu frižidera dok me prodavač ( brko porijeklom s juga) u narandžastom odijelu sa prelijepljenim reklamama za automobilske gume i masnim flekama od ulja lagano šmekao da slučajno ne bih uzeo nešto a da ne platim.

Zagledao sam se u frižider i jedino što mi je moglo izazvati vodu na usta je bila smrznuta pizza. Zgrabio sam pizzu, platio podozrivom brki i pravac hotel ne razmišljajući šta ću sa smznutom pizzom. Okrenuo sam šteker na štednjaku, otvorio flašu piva iz mini bara i natočio sebi pićence. Zavalio sam se u kožnu sofu, upalio TV i krenuo da surfam po kanalima. Nakon nekog vremena ustao sam da provjerim kako ide pizza i na moje zaprepaštenje ništa se nije desilo. Pizza je i dalje bila k´o kamen. Jebeni štednjak ne radi. Čupao sam i ponovo vraćao šteker psujući, ništa. Mrka kapa. Nije mi se jela smrznuta pizza, trebalo je skontati neku varijantu, improvizovati nešto. I u tom momentu se ukazao momenat prosvjetljenja, sjetio sam se dobitne kombinacije: Iz štednjaka sam izvadio tepsiju i na nju stavio pizzu. Iz spavaće sobe sam donio stativ za fotoaparat. Otišao sam u kupatilo, postavio stativ na WC šolju. Sa jedne strane sam tepsiju naslonio na stativ a sa druge na vrh grijalice. Trebalo je neko vrijeme dok se grijalica usijala, a ubrzo zatim se večeralo.

U svojoj svakodnevnoj potjeri za inspiracijom ponekad zalazim u duboko u noć, kroz puste ulice bogate četvrti, nekada i u potjeri za tek odbačenim a ispravnim i upotrebljivim predmetima kupljenim prije par sedmica od strane nekog imućnog građanina. Razbacane gomile smeća nude zaista mnogo onim manje uobičajenim smrtnicima, mnogo više nego samoposluge nekih zemalja, a sve ispred savršenih izloga u kojima nema ni jednog očiglednog tračka ekonomske krize ni ljudske prljavštine, bilo kakve refleksije stvarnog stanja u društvu, gladi ili rata. Ponekad se negdje može vidjeti djelić neke kampanje u kojoj savršeno obučene i nažalost anorektične djevojke upalih očiju poziraju u nekom safari okruženju, sa nekom malo bolje uhranjenom djecom, ispred nekog skupocjenog automobila nekog ambasadora negdje u Africi. Dekoracije skupih radnji odnosno njihov interijer je jako često popunjen svakodnevnim objektima iz ljudskog života, pokušavajući da nam tako stave do znanja da su i oni unutra ljudi kao i mi i da se jako lako možemo identifikovati sa njima. Njihove pobude su naravno trgovačke prirode, pokušavajući očajnički da nam prodaju nešto što nam u suštini nimalo ne treba. Očajnički pokušavaju i da sakriju nervozu i frustracije zbog loše prodaje ili zbog kolapsa svega što se ovih dana trgovinom zove. Lažni osmijeh je taj koji prodaje robu, i njega jedino ima besplatno i napretek u ogromnim količinama.

Izlozi se tako smjenjuju ispred mojih očiju dok šetam, pokušavam da kompresujem slike koje vidim, da sa što manje energije skeniram što više. Primijetih električnu gitaru naslonjenu na neku lutku, obučenu u najnoviju tinejdžersku odjeću. Odjeća ko odjeća, krpe ko krpe, sašivene negdje u Burmi ili Kini od strane neke skromne djevojke po cijeni rada od dva dolara za jako dugačak dan u oznojenoj fabrici. Električna gitara je popularna “Fender Stratocaster”, gitara koju su proslavili mnogi muzičari: Jimi Hendrix, Mark Knopfler, Eric Clapton, David Gilmour, Johnny Štulić…. Instrument je stajao prelijep u svojoj snazi i obliku, skrojen da potpaljulje emocije vibracijama svojih žica i snagom svojih magneta. Stojim i dalje ispred izloga i u nevjerici gledam prelijepi muzički instrument kako stoji kao dekoracija odijevnom predmetu, kako gitara ni kriva ni dužna očajnički pokušava da proda nepostojeći lifestyle i tako sebe otplati, i taj propali rockenroll, tog nasukanog kita koji lagano umire dok ga masa ljudi uzaludno pokušava vratiti u more. Jos jedino je zabava preostala i izgleda da će ona jedino preživjeti, ljude neko mora zabavljati, izbavljati ih iz dokolice i šljama života. Tako je i ova gitara dobila novu funkciju; sad je samo tu da stoji daleko od svoje prave svrhe.

Sjetih se dana kada nisam imao ništa. Jedva sam nagovorio svog oca da mi kupi akustičnu gitaru “Vegas-N” u robnoj kući “Sarajka”. Gitara je koštala čitava 3 000 000 dinara, i podrazumijevala je ozbiljan pristup. Uslijedili su rigorozni časovi gitare u muzičkoj školi. Godine su prošle dok nisam dobio i magnet koji se mogao zalijepiti na gitaru, a koji je koštao 100 000 dinara. “Fender” se mogao vidjeti samo na omotima ploča ili pak na koncertu neke jako popularne grupe. Prošlo je mnogo godina dok i ja nisam zaradio za svog prvog Fendera, koga sam na kraju prodao jer nisam imao dovoljno para za avionsku kartu za Ameriku. U medjuvremenu i Fender je počeo da biva masovno pravljen u Meksiku ili Koreji. Ipak, Fender je Fender. Uvreda koju sam osjetio od strane vlasnika prodavnice je bila preteška. Pljuje mi u lice a ja ne poduzimam ništa. Gledajuci tu gitaru u tom izlogu pomislih kako bi bilo dobro željeznom štanglom polomiti izlog, uzeti gitaru i ostaviti je ispred nekog sirotišta u Harlemu. Možda se neki novi Hendrix ukaže za par godina, možda…možda…..

“Ali gdje su ti muda Shoba, gdje?” pitao sam se dok sam lagano krenuo prema kući gurajući ruke duboko u džepove na -15 celziusa. Nigdje muda ni na karti. Slike američkog zatvora ispred očiju su muda gurnula još dublje unutra, u sigurnu toplinu guzova.

Probudio me zvuk električne bušilice iz komšijinog stana. Uzeo sam u ruku budilicu i pritisnuo dugme da deaktiviram alarm. Ustao sam, izašao iz spavaće sobe i pritisnuo prekidač svjetla u kupatilu. Pritisnuo sam dugme na električnoj četkici za zube koja je krenula da bruji i masira. Nakon toga uslijedilo je dugme na aparatu za brijanje koji je krenuo da zuji i da brije. Nakon brijanja, otišao sam do kuhinje i pritiskom na prekidač upalio svjetlo. Okrenuo sam veliki gumb za plin i pritiskom na dugme za paljenje plina upalio plin uz obavezno i prepoznatljivo krckanje električne varnice za paljenje plina. Stavio sam na šporet čajnik koji sam prethodno napunio vodom, pritiskom na hladnu i šušteću pipu. Onda sam pritiskom na prekidač upalio svjetlo iznad šporeta da bolje vidim šta se na njemu nalazi. Zatim sam ovorio sam vrata frižidera i svjetlo se upalilo samo od sebe. Izvadio sam iz frižidera hranu za mačke, odvadio malo iz konzerve na tanjir, otvorio vrata mikrovalne, i pritisnuo prvo prekidač za podešavanje vremena podgrijavanja, pa zatim snagu podgrijavanja pa onda sam pritisnuo prekidač za početak podgrijavanja mačje hrane. Mačke su prepoznale zvuk prekidača mikrovalne pećnice i stvorile se ispod mojih nogu dok sam ja vadio tost hljeb iz plastične vrećice. Stavio sam ga u toster i pritisnuo dugme za početak pečenja. Toster je krenuo da kucka odredjeno vrijeme za pečenje nakon kojeg će se sam ugasiti uz popratni zvuk. Komšija je i dalje bučno bušio zid, a pridružilo mu se urlanje vatrogasne sirene koja je zavijala niz ulicu.

Znak za kraj podgrijavanja hrane za mačke je zazvonio iz mikrovalne, otvorio sam vrata i stavio hranu ispred mački. Voda je krenula da pišti iz čajnika, ugasio sam plin i zvuk pištanja se smirio. Zvonce iz tostera je zazvonilo, tost je gotov i pečen. Začuo se i zvuk dolaska emaila u kompjuter. Otišao sam do stola i pritisnuo na tastaturi kompjutera dugme ENTER. Svjetlo monitora se upalilo, i začuo se uobičajen zvuk paljenja monitora. Nakon pogleda na kompjuter čiji je hard drive ubrzano kuckao, vratio sam se u kuhinju i pritisnuo prekidač za glavno svjetlo. Otvorio sam frižider, svjetlo se samo upalilo, izvadio sam neki namaz za tost i svježe jagode. Zvuk lifta je označio nečiji dolazak na sprat, zatim je slijedilo tupo koračanje niz hodnik. Nožem sam strugao namaz po tostu, a mačke su i dalje mljackale svoju mačju hranu. Upalio sam mašinu za pranje suđa koju sam zaboravio upaliti prošlu noć. Stvar je krenula da pišti i da bruji. Komšija više nije bušio, sada je samo lupao.

Mnogobrojne lampice su i dalje upaljene po kući: internet rauter je bljeskao narandžasta i zelena svjetla, TV ima uobičajenu crvenu lampicu kada je ugašen, kao i stereo, DVD, punjač za baterije, i još koješta. Glasan zvuk pražnjenja toaleta je dolazio odozgo,a dole na ulici smećarski kamion je hidraulikom sabijao smeće unutar kamiona. Krckao sam tost u ustima, i pritiskao prekidač mobilog telefona gledajući SMS poruke. Zatim sam telefon priključio na punjač. Njegovo svjetlo sa ekrana se polako gasilo, dok se lampica na punjaču odjednom upalila. Avion je glasno prelijetao preko grada, čuli su se i helikopteri u daljini. Pritisnuo sam prekidač za televizor i stvar se upalila i krenula da govori engleskim jezikom. Otvorio sam prozor i buka prolazećih automobila je postala još gora. Emailovi su krenuli da dolaze jedan za drugim uz popratni zvuk, mačke su gurale lopticu sa zvoncetom kroz hodnik, frižider je krenuo glasno da pumpa svoje.

Komšija se primirio. Lampica za punjenje baterije se promijenila sa crvene na zelenu. Komšinica je pritiskom na dugme upalila usisivač. Neko je opet pritiskom na dugme pozvao lift koji je otišao prema gore. Pucnjevi sa televizora su razbili tišinu u džungli na ekranu, a nečije tijelo je palo i polomilo grane. Lampica na eksternom hard drajvu je aktivno blinkala plavom bojom. Vratio sam se u kupatilo. Skinuo sam se, rukom odgurnuo plastične zavjese i stao u hladnu kadu. Velikom ručkom na pipi sam odvrnuo vodu i zatim podešavao toplotu pod prstima prije nego sam stao pod tuš. Voda je krenula da pod pritiskom doboša po tijelu i glavi i da ulazi u uši dok ih nije potpuno začepila. Zatvorio sam oči i više nisam vidio ništa. Više nisam ni čuo ništa drugo osim vode i njenog dubokog, toplog i ravnomjernog šuma. Sve je iznenada postalo jedno.

Zvuk i slika.

Kasno je i vraćam se kući. Uspio sam srećom da uhvatim rijetki subway koji ordinira u ovo doba noći. Gledam ispred sebe, u porodicu koja sretno spava preko puta. Neko se od njih povremeno probudi da skonta gdje se nalaze. Niko nije apsolutno svjestan gdje se zapravo nalazimo i šta se sve nalazi iznad nas dok velikom brzinom prolazimo neprimijećeni kroz različite krajeve grada. Zagledah se u svoje cipele i pomislih otkud one tu. Kupio sam ih na brzinu prije par godina u jednoj radnji na Broadway-u blizu moje kuće, u prijekoj potrebi. Žurili smo na neko vjenčanje a moje adidaske su se raspadale. Gledam u cipele i kontam od kojeg dijela oderane kože sa neke krave su one napravljene. Mozda su negdje sa guza, gdje krava onako umorna legne u blato ili pak sprijeda od vrata, blizu vilice gdje se trava preživa. Krava nije bila svjesna u kojoj mjeri moze promijeniti oblik ili agregatno stanje, sve dok je neki slabo plaćeni meksikanac nije udario maljem u glavu u nekoj poluilegalnoj klaonici negdje u Kansasu. Nakon mukotrpne procedure i komplikovanog industrijskog procesa sada je krava cipela, nosim je na svojoj nozi. Naravno, nije cijela krava vec samo dio nje. Ostatak kože je vjerovatno na sjedištu nekog auta, dio neke torbe, kaiš na farmerkama nekog muškarca ili žene, meso te iste krave je smrznuto i razasuto na sve strane amerike, mljeveno i rasparčano u stotine hamburgera ili steakova. Kopita, rogovi i kosti su rastopljeni da bi bili tutkalo premazano kao preparacija za sliku nekog umjetnika, crijeva i unutrašnji organi su pomiješani sa žitaricama da bi bili neka mačja ili pseća hrana.

Počeo sam da se osjećam čudno, več dobrano pripit, gledajući u svoje cipele i osjećajući neprijatnost od dijela do nedavno živog bića koje sada nosim na nogama. Uhvatih se za novčanik, ista stvar. Pogledah preko puta a obitelj koja je spavala je imala jakne od svinjske kože, takodjer oderane tamo negdje sa svježe zaklane svinje, preparirane, uštavljene i obojene po najnovijoj modi. Pomislih da je to sve i da nema više nikakvog životinjskog užasa u blizini . Onda se zagledah u plastičnu kesu na podu koju je usnuli dječak ispustio. Ta plastika je polimer koji je rafiniran iz nafte koja je izvučena iz dubine zemljine kore, koja je opet dio naslaga koje su se milionima godina skupljale od masti i krvi ubijenih životinja, koje su se uporno slagale i slagale dok ih čovjek nije krenuo pumpati i vraćati na površinu zemlje i preradjivati. Ti silni dinosaurusi, pterodaktili, tiranosaurusi, mamuti, sabljasti tigrovi su odjednom reinkarnirani u kante za smece, kese za jednokratnu upotrebu, CD diskove, štipaljke i kojekakve plastične pizdarije. Najveći dio njih ipak odlazi u zrak, i nakon sagorijevanja u motorima automobila i aviona guše nas uporno i svakodnevno, i umjesto da nas proganjaju po šumama i proždiru, ubijaju nas rakom pluća ili leukemijom.

Drveni štap jednog starca koji je sjedio malo dalje je takodjer dolazio odnekle, najvjerovatnije iz sve manje džungle amazona, ili pak iz sjeverne kalifornije gdje se drveće takodjer masovno siječe. Štap je rastao mnogo godina kao dio nekog drveta, vidio mnogo sunca i rastao neometano dok nije posječen i preradjen u sadašnji oblik i funkciju. Rukohvat za koji sam se držao je istopljen iz neke željezne rude u Kini i obradjen u nerdjajuči čelik i savijen, probušen i zašarafljen, ugradjen u kola, ispoliran i fotografisan prije primopredaje. Neonska sijalica je takodjer istopljena iz neke rude tamo daleko, napuhana u oblik koji je odredjen, postavljena u tamo nekoj podzemnoj prostoriji gdje održavaju metro, sredstvo za čiščenje prozora kojim su prozori jutros očišćeni je sastavljeno od raznoraznih hemijskih sastojaka, uglavnom vode koja je destilisana od kiše što je pala dan prije proizvodnje, prolivena piva po podu ispred pijanca koji spava na kraju kola u sebi sastoji hmelj koji je takodjer napravljen od neke biljke koja je preradjivala sunčeve zrake, žvakaća guma zalijepljena za pod je najobičniji parafin, prazna baterija u kanti za smeće je kombinacija žive i kojekakvih čudnih metala koje je samo čovjek mogao spojiti u svojoj potrebi za energijom, krofna koju je zagrizla žena pored mene je puna šećera koji se vadi iz šećerne trske kao i ostalih masnih sastojaka krofne koji se rijetko kad nalaze u prirodnom stanju, pamučni šal preko njenog vrata je izrastao u sred polja pa je i on preradjen i obojen, istkan, reklamiran i na kraju prodan za novac, koji je opet napravljen od papira od nekog posječenog stabla na kojem je živjela porodica majmuna.

Čovjek kada ima visoku temperaturu zagazi malo sa one strane života, komadić bliže smrti. Sve nekako postane nevažno, iluzije počinju da osvajaju stvarnost, granica izmedju jave i sna se briše, najčudnije more se smjenjuju u talasima. Povremena budjenja i odlazak do toaleta se čini kao nemoguća misija, ispijanje hladne vode i umivanje u sekundi čovjeka vrati u život, pogled u ogledalo iznad lavaboa prepadne svakog, i onda opet nazad u bunilo i vizije nadrealnog poimanja novonastalog košmarnog stanja. Srce kuca mnogo brže dok se organizam bori sa mikrobima, bubrezi i jetra prestanu da uzaludno prečišćavaju krv. Svaka ćelija u organizmu ovisi sama o sebi u beskrupuloznoj borbi na život i smrt. Izlazak iz takvog stanja traje neko vrijeme, i pad temperature vraća život na pladanj. Iscrpljenost organizma je ogromna iako nijedan mišić nije napravio ama baš nikakav napor. I onda krene ta dosada koja čovjeka gura napolje iz kreveta, a tijelo je to koje se i dalje protivi, zahtijeva tekućinu i hranu i mirovanje. Par dana poslije, stvari se vraćaju u normalu. Mokraća je napokon žute boje i jetra i bubrezi filtriraju toksine koji su se nagomilali u tijelu. Telefon i dalje zvoni glasnije nego uobičajeno, i sada se već može dići slušalica i artikulisano odgovoriti na poziv neuobičajeno dubokim glasom. Prvi silazak niz stepenice se čini kao ogroman uspjeh, a izlazak na ulicu skoro religiozan čin.

Nekako sam se u takvom teškom stanju odgegao do obližnje apoteke, ostao sam bez ibuprofena, sirupa za kašalj i naravno, tariguza. Svaki korak je pravio zvuk na koji nisam navikao, ljudi su mi dolazili u susret mnogo agresivnije nego uobičajeno dok sam stiskao pare u ruci, plašeći se da ih ne izgubim. Mnogo toga sam proteklih dana stiskao i opuštao u bunilu visoke temperature pa sam se plašio da ne ispustim i tih nekoliko dolara. Umotao sam se u sve krpe koje sam imao, izgledao sam i osjećao se kao čovjek koji je profesionalni bolesnik i koji se definitivno kreće prema apoteci ili bolnici.

Uobičajena svakodnevna gužva u američkoj apoteci u kojoj ima najmanje lijekova a najviše nepotrebnih pizdarija i jeftinih gluposti (pa čak i piva) nije mi rekla ništa novo. Lijekovi su gurnuti u duboku pozadinu apoteke, kao da su tu više zbog dekora. I tako, probijao sam se kroz rafove sa dječijim igračkama, ortopedskim pomagalima, tabletama za prdež, sredstvima za ublažavanje stomačne kiseline nakon prejedanja brzom hranom, bombonama bez šećera, kafom bez kofeina, frižiderima za led i sladoled, dok konačno nisam ugledao police sa aspirinima i sredstvima za kašalj, odnosno protiv kašlja. U moru identičnih proizvoda uspio sam nasumice da zgrabim prvo što mi je palo pod ruku, što je nekako najviše vizuelno ulivalo povjerenje, što je imalo najmanji broj veselih poruka i naljepnica za popust prilikom slijedeće kupovine iste stvari. Slabo sam bilo šta vidio, moje oči su još bile nenavikle na zvjeranje naokolo. Spustio sam se zatim u podrumski dio prodavnice, u odjel gdje je smješten tariguz papir, koji u životu uvijek nestane u najgorem momentu, a kojeg više nije bilo gdje je bio najpotrebniji. Nekada imam utisak da taj tariguz neko krade, da se neki vampir tokom noći ušulja u kuću i mazne par rolni da mu se nadje. Od svih stvari koje svakodnevno kupujem nekako mi se čini da je za taj jebeni tariguz svakom najmrže dati pare. Radiš ko konj da bi te krvavo zaradjene pare dao za brisanje dupeta. Tražio sam najjeftiniji medju najboljim tariguzima. Taj se uvijek nekako sakrije da ga ne vidiš, a u stanju kakvom sam se nalazio sve mi se miješalo ispred očiju. Iza mojih ledja su bila vrata od magacina, gdje se prodavači skrivaju kada jedu, ili se pak eventualno gute nabrzaka. Naravno, tu smještaju i gomilaju robu namjenjenu za prodaju. Dok sam posmatrao sve dugine boje,medjvediće i nasmiješena lica sa svih mogućih tariguza, čuo sam iza sebe u magacinu neko čudno komešanje, nekakvu čudnu vrstu buke kakva je neuobičajena za takve prostorije. Neko čudno mumlanje je dolazilo iznutra; nije to bio seks, niko nije niučemu uživao. Nije to bio ni fizički rad, koji bi u magacinu bio uobičajen u to doba dana, nisu se čule ni kutije kako padaju, niti je neka mašina nešto štancala. Na sekund sam se okrenuo i kroz mali okrugli prozorčič skladišta na sekund ugledao dva čovjeka kako u snažnom klinču velikom brzinom proletiše sa lijeva na desno. Usljedio je brutalan pad i žestoko psovanje. Nisam uopšte imao prilike da čujem i vidim nešto slično i iz čiste radoznalosti sam odškrinuo vrata. U uglu hodnika na oko dva metra udaljenosti u skoro samrtnom zagrljaju su dva povelika crna momka u plavim kombinezonima i debelim kaiševima za nošenje teških predmeta su davili jedan drugog. Bili su očigledno već iscrpljeni od dugotrajne usamljene epske borbe izazvane nekim nesporazumom a da nisu ni primijetili mene kako stojim i posmatram ih sa čudjenjem. Kao i u ringu, njih dvojica su se klepali koliko god su mogli, ispuštali i udisali zrak prilikom svakog udarca, pesnice su letjele kroz zrak, nekad nalazeći svoj cilj. U jednom momentu su obadvojica posustali u klinču, odpuhujući oznojeni i oslonjeni jedan na drugog, kao neki ljubavni par kojem se neprijatno odmah razdvojiti nakon orgazma. Jedan od njih me je napokon ugledao, i kao da nisam tu, i nastavio sa besmislenim guranjem. Iste sekunde iza mojih ledja a pokraj mene kroz vrata u prostoriju je ušao i treći momak i krenuo nešto da viče, a zatim i četvrti. Klepanje se nastavilo još jačim tempom, a ja koji sam se tek nedavno probudio iz nadrealne nesvijesti, iscrpljen od dugotrajne temperature i borbe sa dinosaurusima podsvijesti, brže bolje sam se ufatio noge, prema pokretnim stepenicama koje su vodile nazad na prizemlje, i onda trkom napolje iz problematične apoteke.

Vraćao sam se nedavno iz Bostona kući nekom novom kineskom autobuskom linijom što za ciglih 15 dolara vozi raju i tamo i vamo. Putnici su uglavnom mlađa raja, žure nazad na univerzitet ili možda nazad u zagrljaj voljene osobe. Sjeo sam na jedino upražnjeno mjesto, pored nekog crnog momka koji je kao i ja bio (Mashala!) punačak.

Interesantno je kako se sva vozila javnog prevoza popunjavaju. Kada je autobus prazan, svako može da bira gdje ću sjesti. Kako se autobus popunjava, tako se smanjuje izbor, i svako slijedeći sjeda po mogucnosti na svaki preostali prazni dvosjed. Sjesti tik pokraj nekog u praznom autobusu je agresivan akt. Tek kada se svi prazni dvosjedi popune, onda ljudi sjedaju pokraj nekog drugog. Kada sjedim i gledam kako drugi ulaze, uvijek se nadam da taj neko neće sjesti baš pokraj mene, osim ako nije u pitanju neka dobra koka, koja ama baš nikada ne sjedne pokraj mene (Što li?). U autobus obično sjednem negdje na sredini, plašeći se sudara sa sprijeda i s kraja, zamišljam i prevrtanje autobusa i padanje u rijeku. Sjednem redovno pored prozora mada znam da to i nije baš najsigurnije. U ovom slucaju došao sam u situaciju koja je bila svršen čin i nisam imao nikakvog izbora.

U prvom momentu obadvojica smo sjedili skupljeno i nastojali da se uopšte ne dodirujemo. Ali kada je autobus odmakao i krenuo da se trucka, počeli smo obadvojica da se lagano opuštamo i laktovi su krenuli da rade. Ja sam uspio da se izborim za rukohvat, dok je on zabio koljeno u procjep izmedju sjedala. Ja sam izvadio knjigu a on Ipod i gledali smo svoja posla. U neka doba meni je postalo pravo tjeskobno, krv je stala u nogama, ali nisam mogao čovjeku da stavim do znanja da mi je neprijatno, a siguran sam ni on meni. Nekako smo se s vremena na vrijeme ko po nekom prećutnom dogovoru promeškoljili i odjednom su se ukazali neki novi prozorčići koji su se odmah popunjavali, neki dodatni centimetar prostora se osvojio. Negdje sam malo ja popustio sa rukohvatom a on negdje sa koljenom. U autobusu je bilo malo vruće tako da smo se obadvojica znojili, a znoj se miješao prilikom svakog dodira rukama i nogama. U neka doba, pošto je bilo kasno, susjed se uspavao i blago naslonio glavu na moje rame. U prvom momentu mi je bilo baš neprijatno, ali kada sam se pomirio s tim sve je bilo OK. I ja sam u neka doba zakunjao tako da sam vjerovatno i ja naslonio svoju glavu na njegovu. Taj čudni ples popuštanja i zatezanja, borbe za prostor je trajao tri sata. Kada smo se približili destinaciji, svi u autobusu su krenuli da se bude i da vade prtljag i trpaju u džepove praznu ambalažu od čokolada ili bezalkoholnih pića. Nas dvojica smo opet zaposjeli početne polozaje koje smo zauzeli kada smo sjeli u sjedišta. Nakon kraja te autobuske “bliskosti” smo se ćutke rastali kao da se ništa nije desilo…..

Prije deset godina zatekao sam se u Luxembourgu na nekoj izložbi, uživao u gradu sa ostalim kolegama umjetnicima, pripremajući radove za otvorenje. Lijepo mjesto, fin svijet, sve sređeno i uređeno. Malo početnih problema sa organizatorima izlozbe, koji su u frci i teško ih je ufatiti. Otvorenje se bliži a mnogo toga nije tu. Neki umjetnici imaju preambiciozne projekte koji su zapeli na svim mogućim uglovima, pa mnogi čupaju kose i vrište na telefon. Pritisak je postepeno povećavao među suprotstavljenim stranama, i lagano sam se iskrao iz office-a dok je još bilo vrijeme, zaboravio na svoj mali problem i izašao na ulicu.

Grad Luxembourg je svojedobno sagradjen kao najveća i najjača tvrdjava u Evropi, na mjestu koje je u to vrijeme bila jedna od strateski najznačajnijih vojnih tačaka svijeta. Grad je sav u fortifikacijama i tunelima koji ispod grada furaju ko autoputevi. Svojedobno su velike sile odlučile da Luxembourg bude najvećim dijelom onesposobljen da ga niko ne bi upotrebljavao za svoje vojne potrebe. Opet sam se u životu našao u gradu koji je svojedobno bio pod opsadama i ratovima, generacije lokalnih ratnika su sa vrhova zidima pomno promatrali pejsaž u iščekivanju neke nove opasnosti sa horizonta. Sa usavršavanjem oružja koje je postalo izuzetno razorno, fortifikacije takvog tipa su postale nepotrebne, pa je tako i grad postao bezazleno utočište za bankare i one koji su izbjegavali porez u svojim matičnim zemljama. Mjesto je takodjer postalo poznato po velikom broju samoubistava lokalnih žitelja, ko zna iz kojih pobuda i razloga. Par visokih mostova u centru grada bukvalo zovu prema dole, imali želju za samoubistvom ili ne.

Vrijeme je tih dana bilo savršeno, dosta sunca i malo vjetra je bilo idealno za provodjenje cijelog dana napolju po lokalnim kafanama i trgovima, probavanje lokalnih specijaliteta, kobasica i rebaraca, a onda pive i rakije, i sve to uživajući u razgledanju pijaca prebogatim raznoraznim zazubicama. Bio sam smješten u jako finom hotelu zajedno sa ostalim umjetnicima gdje je bilo jako živo (čak smo iza hotela imali fudbalsko igralište gdje smo igrali lopte: istočni blok protiv zapadnog.) Sve je odisalo nekim blagostanjem i tišinom.

Sutradan sam sa svojom djevojkom odlučio da napravim mali piknik u obližnjem parku. Ponijeli smo sa sobom neko ćebe, vodu, čaše, salvete. Kupio sam u obližnjoj robnoj kući flašu dovoljno ostarjelog Bordeaux-a, kolut Camembert-a i baguette, malo foie gras i tahan halve. Izvalili smo se na sunce, fino se razbaškarili, i kao i svaki drugi zaljubljeni par smo se mazili i pazili. Sve se činilo savršeno, i po prvi put u životu se nisam imao ama baš ninašto požaliti. Sve je konačno imalo smisla, život se konačno malo i meni osmiješio. Još uvijek sam se psihički oporavljao od nedavno završenog rata, i malo mi je bilo čudno ležati na travi i ne plašiti se neke nagazne mine, gledati na obližnje uzvišenje bez straha od snajpera ili PAMa. Ipak, bio sam itekako opušten i vino me je malo ošamutilo na suncu i djevojka me svojim stranim jezikom lagano golicala po uhu. Skinuo sam i cipele, raskomotio se kao da ne namjeravam više da se ikada u životu pomaknem. I tada sam preko njenog ramena ugledao ovu scenu:

Izvukao sam se iz zagrljaja, izvadio sam svoj fotoaparat i opalio fotku. Moja djevojka se kao i ja okrenula u istom pravcu i onda pogledala nazad u mene pokušavajući sa upitnikom iznad glave da skonta šta ja vidim u sceni ispred nas, što je to toliko vrijedno prestanka nježnosti i upotrebe fotoaparata. Par ljudi je ležalo u travi i spavalo, opčinjeni prirodom i lijepim danom. I oni su se opustili i raskomotili, prostrli jakne i zaspali. Posmatrajući njih u svojoj prirodnoj lagodnosti, sjetio sam se skoro identičnih poza leševa koji su izuzetno opušteno ležali na nekoj livadi u Bosni 1993-će, bez ikakvih znakova života, kao da ih je neko zaboravio probuditi i reći im da ih kod kuće čeka topao porodični ručak…