Nisam imao šanse da budem primljen u 2 Gimnaziju, gdje su svi popularni i perspektivni išli. Ne bih prošao prijemni. Da sam iole bio bolji iz matematike, familija bi me nekako ugurala. Svi su znali (pa i ja) da sam izgubljen slučaj za to. Šteta. A bas sam mislio da mi elektrotehnika odgovara. Volio sam žice i letovanje, kompjuterske igre, znao sam popraviti šteker kao i zamijeniti osigurač.

Prijemni za umjetničku školu sam odradio propisno, bio sam primljen glatko i sve je izgledalo OK. Umjesto struje i računara dopala me umjetnost, koja mi je ležala a da to nisam ni znao. U umjetničku školu su (osim onih koji su to zaista htjeli) išla i djeca koja su imala problema sa učenjem (Matematikom!). Bilo je i onih koji su prelazili iz drugih škola gdje se nisu snalazili najbolje. U svakom slučaju, kombinacija likova je bila eksplozivna. Bilo je i dosta učenika iz provincije, a najpoznatiji među njima je bio Tarzo iz Cazina,sa velikim crnim puma tenama, pirgavim farmerkama i teksas jaknom na čijij pozadini je velikim slovima pisalo “Divlje Jagode” i “Accept” , koji je povremenim urlicima sa vrha stubišta davao svima do znanja da je itekako prisustan.

Bilo nas je na početku petoro u klasi vajarstva, a kasnije su počeli da nam dodaju učenike koji su propali u drugim školama. Vajarska klasa prve godine je gledala na ulicu. Kroz šlampavo prefarbane prozore, čije farbanje je imalo za svrhu da ovi napolju ne vide šta je unutra (i obratno). Na njima smo mogli ekserima urezivati imena i bezobrazluke, ali ipak smo ponekad mogli malo odškrinuti prozore i posmatrati narod koji prolazi. Sjesti na prozor i zapaliti cigaru je bio znak kaubojštine, koju smo samo mi u umjetničkoj školi mogli sebi priuštiti.

Prvi dan je bio uzbudljiv. Svi smo se sjatili u velikoj sali za crtanje, gdje je direktor trebao da odrzi govor dobrodošlice. Ljupko Antunović, čuveni direktor umjetničke škole, ušao je u salu. Svi su ustali. Direktor je svima zaželio dobrodošlicu, lagano se usput oslanjajući na kozlić za crtanje (bilo je blago pripit). Njegova žena Vera, koja je takodje radila kao profesorica u školi, stajala je pored njega, u svijetlo plavoj haljini sa rupicama, napravljenoj od materijala sličnom presvlaci za volane. Čizmice su joj bile sopstvene izrade, a tempera koju je koristila za njihovo farbanje se lagano krunila. Ljupkova kravata u milion boja sa scenom biljoždera u savani je naravno bila njen dizajn. Obadvoje su zračili pozitivnom energijom i bili omiljeni od strane sviju nas, bili su jako neposredni i fini. Ljupko nikada nikome nije naudio niti je imao srca da učenika izbaci iz škole zbog tuče, drogiranja ili posjedovanja hladnog oružja. Jednom prilikom su Džudas i Glava pili vino na času i nespretno spustili bocu na cementni pod. Flaša je pala i dala znak za uzbunu kod profesora Odbrane i Zaštite, čuvenog Šimeta, koji je odmah mirisom konstatovao da je u pitanju “flaširano vino”. Šime ih je sproveo direktoru koji im je uzeo vino iz ruku, održao govor, popio ono što je preostalo i rekao im da se gube i da više ne piju na času. Nije se ni previse nervirao kada je Igor Vukelić, učenik- kriminalac, koji je pljačkao vozove na relaciji Beč – Zagreb, usred časa izvadio “onu stvar” i pokazivao je svima. Nije se nervirao ni kada je nešto kasnije Igor opalio šamar Midetu (profesoru Osnova Tehike i Proizvodnje) zato što ga je ovaj oborio na popravni.

Nešto kasnije, direktor je završio govor, onda je neko drugi nešto dodao o socijalizmu i samoupravljanju u umjetnosti i onda razlaz. U klasi nas je čekao Radoslav Gašić, naš novi profesor vajarstva. Omaleni čikica, ćelav i punačak, plavih očiju i lukavog izgleda. Imao je jedno jedino otrcano sivo odijelo koje je pucalo na njemu i ličio je na nekog sporednog lika iz kaubojskih filmova. I on nam je održao govor, pokazao nam šta treba da se radi, i razgulio.

Prvi časovi skulpture su bili dosadni. Pravili smo kugle i kocke od gline, a htjeli smo da radimo ono sto svi veliki umjetnici rade; potrete i figure. Malo po malo, došli su i ti dani. U medjuvremenu smo pravili pizdarije, gađali se glinom, sjedili na prozoru i pušili, bili proganjani od Gašića. On nam je stalno drzao predavanja o koječemu, a uglavnom o korumpiranosti zapada i zapadnih vrijednosti. Nije nam dao da slušamo muziku u klasi, jer rock glazba ne ide uz umjetnost. Uvijek je tvrdio da je ruska Čajka mnogo bolja od bilo kojeg američkog Cadillac-a. Na takve provale smo se svi bacali po podu od smijeha, a on je uporno nastavio da maše rukama i da priča o raketama, satelitima, ručnim satovima, te nadmoćnoj pobjedi ruske nauke i tehnologije.

Tih dana su nam priljepili jos troje u klasu, a jedan od njih je bio ozbiljan psihijatrijski slučaj. Akšamija je bio dva metra visok dinosaurus, sa rijetkim brčićima, proćelav, izgubljenog pogleda, mišića ukrućenih od prevelikih doza Haldola i Torazina. Uvijek je piljio u daljinu, žestoko reagovao, ulivao strah i trepet kod sviju. Samo direktor Ljupko je mogao da smiri Akšamiju kada je pomenuti zaboravljao da uzme svoju dnevnu terapiju.

Jednom prilikom profesor Gašić nam reče da sutra dolazi živi model i da treba da upristojimo i pazimo na ponašanje jer će model biti “gola žena”. Mi smo tu već popadali pod sto, upalili se ko kutnjaci, krenuli da vrištimo i da skačemo, a Gašić se proderao na nas, prijetio je da će sve obustaviti ako nastavimo da majmunišemo. Na kraju nas je ipak počastio masnim lapsusom: “Ništa se nemojte brinuti djeco. Ovo jeste teška tematika, ali vi ćete to savladati. Evo, ja svaki drugi dan uzmem uljane, pa opalim akt… !” Na njegovo “opalim akt” smo krenuli da se kikoćemo i da se grizemo za jezik u nemogućnosti da se nasmijemo naglas. Svako od nas muških u klasi bi također najradije “opalio akt”.

Sutradan u devet ujutro ušla je nepoznata osoba. Ženski model. Profesor Gašić je donio paravan koji je bio probušen samo na jednom mjestu, onom čija je strana gledala na katedru gdje je on sjedio. Model je bila žena iz predgradja, skromnog i pomalo seksi izgleda, crne kose ofarbane u plavo, debelih guzova i velikih sisa. Kad se ona ukazala iza paravana gola golcata, mi muški smo kolektivno obamrli. Akšamija je opustio donju vilicu do poda, zacrvenio se i krenuo da pravi grimase i da uzdiše glasno. Stvar je umalo propala. Žena se unezgodila i krenula da demonstativno navlači grudnjak. Gašić je krenuo da skače na svojim visokim potpeticama i da urla na Akšamiju. Vikao je o umjetničkim vrijednostima današnjice, slobodi ljudskog tijela, raskidu sa primitivnom prošlošću, i usput lagano bacao poglede na velike bradavice ženinih dojki, koje su se lagano njihale dok je ona ljuta kao ris prebacivala težinu svog tijela s jedne na drugu nogu. U toj situaciji mi smo trebali da nešto kao modelujemo.

Očekivao sam mnogo više. Nije bilo onoga o čemu sam maštao. Dan prije zamišljao sam kako u klasu ulazi neka prelijepa visoka plavuša iz “Start”, “Playboy” ili “Reporter” magazina, s kojom bi nenadano ostao sam u klasi na velikom odmoru. Ona bi zatim prišla meni i krenula da me svlači, i onda bi nas dvoje vatreno vodili ljubav na Gašićevoj katedri….

Puff! …Ispred nas je stajala žena u godinama, a profesor Gašić ju je samouvjereno i arhaično okarakterisao kao “stamenu ženu kraškog tipa”. U svoj svojoj tegobi i očiglednoj finansijskoj prisili, žena je nevoljko gola pozirala za tamo neku djecu iz grada. Pogled joj je bio zakucan negdje kroz prozor, prema šumama Trebevića, što dalje od brutalne realnosti momenta u kojem se nalazila. Njena životna priča ili mogući razlog zbog kojeg je tu nikoga nisu interesovali. Ona bi samo ponekad pustila suzu-dvije koje bi “stilski” odstranila vrhom nokta.

Nakon dan dva, nama je već sve to postalo normalno. Navikli smo se na konstantno prisustvo gole žene. Valjalo je ipak napraviti figuru ženskog akta bez koje nije bilo moguće završiti godinu. Još je samo profesor Gašić, široko otvorenih očiju, svojim je dlanom prelazio preko bedara modela, objašnjavajući nam kako treba “zategnuti volumen na skulpturi”.

Bera je bio stariji od mene i ganjao je čehinje. Furao se na Festival i Plavi Orkestar. Rekao mi je da je sa Alipašinog Polja i da će u Baškom Polju biti jos deset dana. Brzo smo se sprijateljili, preko dana smo skakali sa mola i pravili gluposti po cijeli dan.

Sjedio sam na stepenicama njegove prikolice i čekao da se on spremi za izlazak. Bilo je to doba novog vala i trebalo je imati finu frizuru, po mogućnosti izgledati kao Jura Stublić. Bera je dugo zagledao u svoje zaliske i mijenjao face, koristio gel da zategne kosu, dok je pomalo ćapao pitu koju mu je stara ostavila na frižideru. Sve je bilo spremno za “ribolov”. Osim mene. Ja sam imao 15 godina i nije mi bilo baš jasno kako bih ja prišao tim čehinjama. I naših sam se bojao, a kamoli strankinja. Ali Bera kaze da nema problema, njih samo treba sprčiti i to je to. Mislio sam da je to lako (Valjda on zna?). Kaže da je prošle godine u Zaostrogu u uvali borova bilo svega. Kaže da mu je treba “prošmehendlala” jaja. Impresivno!

Bera otvara vrata prikolice, izlazi sa gitarom u ruci i udara C-Dur na gitari: (pjesma je obrada Let it Be od Beatlesa, preradjena od strane Festivala sa Berinim dodatkom na kraju:

Kad sam bio sasvim mali,
i stanovao na bjelavama.
Imao sam burazera,
starijeg sedam godina.

Ja sam nosio bratov džemper
a on babin kaput stari.
A moralo se i ukrasti,
jer bili smo gladni.

I mi se nocu skupimo
oko tople peći,
i tada pečemo krompire
i sjetimo se babinih riječi:

Let it Be, Let it be, Let it be!
Samo da bude babi zdravlja
bice pićke i ćevapa…

Bio sam oduševljen Berinim dodatkom na zadnjoj strofi pjesme (The Festival je svoju završavao sa Biće hljeba, biće para) i pjevali smo je glasno da svi čuju dok smo išli prema obali mora kroz kamp. Poseban naglasak je bio, naravno, na zadnjem stihu. Mene je bio stid uopšte gledati u pravcu cura, ali pored Bere sam se osjećao sigurnijim, u njegovoj sjenci sam bio komforan. Zaista sam mu se divio. Izgledao je moćno, pravi “Novi Primitivac”. Bili smo ponosni što smo iz Sarajeva i što se furamo na Zabranjeno Pušenje, Elvisa, i Plavi Orkestar.

Prije čehinja otišli smo na terasu hotela. Tamo su znali pustiti “Deep Purple” i “Led Zeppelin” čim nas ugledaju, što je bilo ohrabrujuće. Razbije se led, zapleše se, nek vide koke da smo puni energije i da smo cool. Najgore je kad ugnjave sa nekim stvarima koje nismo znali. Pogotovo domaćim.

Tu večer sam upoznao Natašu iz Zagreba dok smo pušili Marlboro. Stajali smo ispred ulaza na terasu hotela i kuckali pare za upad. Imali smo za piće, ali ne i za kartu. Ući unutra i ne popiti kolu ili bambus je bila sramota. Nataša je ličila na kombinaciju Jennifer Bills (glumicu iz filma Flashdance) i Zane Nimani. Njena svijetla kosa blago se previjala preko njenog lica i ramena, šarmirala je sve oko sebe, apsolutno svjesna da kontroliše cijelu situaciju.

Uspjeli smo skuckati pare i upasti na terasu. Bera je sjeo pored Nataše a ja sam sjeo sa druge strane, pored nje. Ona mi se pravo dopadala ali sam mislio da ja nemam nikakve šanse kod nje pa nisam ništa ni govorio. Bera je govorio i za sebe i za mene. U jednom momentu Bera je otisao u WC a ja sam ostao sam, na cjedilu. Šutio sam i pijuckao kolu kada me ona iznenada nešto pitala. Pokušao sam da odgovorim na pitanje bez mucanja i nije mi polazilo za rukom da išta suvislo sastavim. Ona se primaknula jos bliže meni što me pravo pogodilo. Mislio sam ETO GA , sad ću i ja pokazati Beri da i ja mogu “pokupiti komada”. Neki Natašin poznanik je u tom momentu nešto doviknuo i u djeliću sekunde ona se našla pokraj njega. Objesila mu se za ramena i krenuli su da se smiju i razgovaraju.

PUF! Pravo sam se razočarao…a sve je izgledao kao da je sve bilo gotovo. Samo je trebalo da je poljubim i to je to. U tom momentu dolazi Bera preko podijuma sa šibicom u zubima, zakopčava šlic: “Ajde, diži se, čekaju nas čehinje!”. Meni se nije nigdje išlo, taman sam se zaljubio u Natašu. Ali Bera je zajeban, on zna šta treba raditi. Nevoljko sam se odgegao za njim prema slastičarni ispred koje su obično sjedile čehinje i lizale sladoled. Niko ne zna na kojem se jeziku govorilo, ali se uveliko mahalo rukama. Izvadili smo uštekanu siću iz džepa i kupili po kuglu sladoleda dvjema čehinjama. Ja sam, naravno, šutio i gledao u Beru. On je jednu podebelu djevojku koja se zvala Beti već počeo da obuhvata rukom oko vrata i da priča kojesta. Mislio sam da treba da uradim isto. Djevojci pokraj sebe sam stavio ruku oko vrata. Ona se nasmijala i blago izvukla. Ja sam se kiselo nasmijao (a u sebi propao pod zemlju). Koja neprijatnost!

Bera naredi da se ide dalje. Ustali smo svi i krenuli prema Baškim vodama, ko biva nešto ćemo tamo raditi na plaži. Usput će čehinje kupiti vino. Ja sam uglavnom šutao i gledao ispred sebe dok je Bera već fatao Beti za sise. Postalo mi je pravo neprijatno da bilo šta tu poduzimam. Moja nelagoda je postala tragična, okrenuo sam se i ispario u suprotnom pravcu. Ona “moja” čehinja je nešto krenula da mi dovikuje iz daljine, ali ja sam se već zalaufao. Dosta neprijatnosti za jednu večer.

Povratak na terasu hotela je bio logičan. Tamo je sigurno bila Nataša, cura koja mi se stvarno dopadala.Te godine je bila jako popularna pjesma “Mi nismo sami” grupe Film. Mnogi parovi su jedva čekali tu pjesmu da zaplešu, lagano se obgrle i zanjišu uz tonove pjesme. Ustrčao sam uz stepenice na terasu, maštajući kako Natasa čeka na mene da zaplešemo, da se noć na obali mora pretvori u ono sto sam zaista želio da se desi. Pjesma je već počela, parovi su se strasno obuhvatili, a ja sam pogledom sjekao lijevo i desno. Primijetio sam Natašu u sredini kruga kako se lagano njiše u zagrljaju nekog “papka”. Zatvorenih očiju pjevušila je pjesmu i uživala u njegovom stisku.

Jako razočaran vratio sam se u kamp. Našao sam put do prikolice i legao da spavam. Nisam mogao da zaspim. Pjevušio sam u sebi pjesmu koju je Bera izvodio i tješio se da će sutra biti bolje…

Samo da bude babi zdravlja,
biće pićke i ćevapa…

Svestranost je bila obavezna. Nisi mogao biti “normalan” ako nisi uključen u sve i svašta. Ko nije znao igrati lopte bio je gurnut u stranu, proglašen za “smotanog”. Jedna od tih stvari koje je svako morao znati je bilo i skijanje. A skijati nije bilo lako. Pogotovo kada roditelji nisu imali para da sagrade vikendicu (barem na Palama). Valjalo je stalno dobacivati na vrh snijegom zametene Jahorine a to se nije moglo tek tako ( o skijanju Austriji se nije moglo ni maštati). Za nove Elanove “Prominence 440″ skije sam morao da radim u štampariji kod Fike u podrumu Olimpijskog Muzeja, da miješam boje i da podbacujem papir ispod sita, čistim radnju i kupujem litre loze bez koje nije bilo rada. Za najnovije “Alpina” cipele sam morao da prođem barem dovoljnim. Svaka prilika koja se mogla ukazati za odlazak na skijanje nije bila propuštena. Luftalo se iz škole…

Svako skijanje je počinjalo ustajanjem, valjalo je uhvatiti prvi bus iz Franje Račkog da bi uopšte imalo smisla kupiti dnevnu kartu. Stara bi obično napravila jaja za doručak, a za užinu bi obično bio spremljen sendvič: hrenovke sa gutom senfa, koje bi se onako hladne proždrale zajedno sa mokrim papirom na hladnom sjedištu žičare. Da bi se došlo do ulice Franje Račkog gdje je bio prevoz za planine, trebalo je prvo ufatiti tramvaj, a do njega smo morali doći sa skijama na leđima. Oštri rubovi skija su se usjecali u ramena dok se trčalo niz Điđikovac. Autobusko stajalište je bilo samo nekoliko stanica dalje pa se moglo nekako šverati. Ipak si morao biti na oprezu jer reva je neumitan kad je iza tvojih leđa. Ulazak u ulicu gdje je bilo stajalište je uvijek bio konfuzan, nisi znao koliko svijeta ima, oćeš li uopšte naći mjesto (Milion ljudi se gura u svaki bus što za Jahorinu što za Bjelašnicu). Tih godina skijanja mi se definitivno ogadio smrad dizela. Valjalo je stajati barem pola sata ispred glasnog “Ikarus” autobusa koji stalno turira ispred tvog nosa.Tu je stajao auspuh iz kojeg kulja crni dim i koji guši (koji te i grije po nogama) a ni unutra nije bilo ništa bolje. GRAS je bio GRAS, samo su oni znali kako to funcioniše ( a ti nesretni vozači, uvijek su se derali na nekog tamo u dispečerskoj trafici zahtijevajući činjenice). Naći mesto za sjesti, na hladnu drvenu klupu, je bila pljačka čak iako ti neko gura skijaški štap u oko. I sjedenje je bilo problem ako te zapadne divljačka vožnja mamurnog vozača koji noć prije nije dobio što je očekivao.

Nakon izlaska iz busa, opet trk do garderobe gdje se trebala ostaviti obuća. Onda je na redu bila karta, za koju je takodjer trebalo odstajati i izvući novčanice. Slijedeći red je bio red na žici. Kako koja žica, kako koji dan, različita raja, različita gužva. Pošto sam uvijek imao relativno jeftinu opremu trudio sam se da me niko ne prepozna, da niko ne vidi moju “Jassa” jaknu ili “Elkroj” pantalone. Tek kada sam kupio “Prominence 440″ skije počeo sam da se javljam raji. (Da sam kojim slučajem imao Atomic Arc ili Rossignol-ke sa Tyrolia vezovima, mogao sam pokupiti najboljeg komada.)

Nikad nisam bio dobar skijaš, ali se nisam ni provaljivao. Pokušavao sam da sustignem raju koja su imala vikendice koja su tu non stop skijala, što mi nije baš polazilo za rukom. Nisam ni pokušavao da treniram u nekom od dva kluba koji su tad postojali, za to su trebale pare koje nisam imao. I tako, spuštao sam se i penjao koliko sam god mogao, uživao u zimskim radostima, divio se ljepoti planine, odpuhivao za dobrim kokama na ulazima u žičare. Padao sam i razbijao se, kopirao druge, mazao skije raznobojnim mazama, izbjegavao hangove i kamenje, brisao zamagljene brile, sudarao se, šmekao tuđu opremu, sjedio sa strane i odmarao. Skijao sam se, to je bilo najvažnije. Nakon kraja dnevne ili pak poludnevne karte valjalo je opet nazad u tuču sa ostalim mikrobima iz grada, nazad pod auspuh Ikarus dizelaša, gurajući se sa drugima ispred crvenog GRAS busa sa obaveznim pogledom kroz poluotvorena vrata u vozačeve šunjalice sa svijetlo smeđim čarapama na uvrnute šare. Ako si sretan, sjest ćes u stolicu i zavalit ćeš se koliko god možeš u neudobni naslon. Glava će ti se lagano od umora odbijati od prozor nakon što te neizbježno ufati san nakon dana provedenog na svježem zraku, uz uspavljujuće tonove sintisajzera koji dolaze iz prednjeg dijela autobusa, sa novog albuma Sinana Sakića. Rukav će ti se utapati u kondenzovane kapljice koje su se nahvatale na šiberu od prozora, neko će ti opet gurati skije ili štapove u zube, sutra imaš kontrolni iz matematike,padaš na popravni,svijet se raspada,a tebe u tom momentu neće biti briga nizašto…

Nikada nisam pripadao gradskoj eliti, nije to bio Rock’n'Roll. Ali ipak sam htio da pripadam negdje, u neko “bolje” društvo od onog koje me je sljedovalo. Mnoge pomodne stvari su činile društvo u kojem smo živjeli. Mnogo toga je bilo važno: od države u kojoj su Leviske bile napravljene do tipa TDK kaseta koje su korištene za presnimavanje muzike. Svaka sitnica je nešto značila, da li će neko biti odbačen ili neće, gomila površnih sitnica stvarala je sliku o svakoj individui koja se motala naokolo.

Biti navečer u pomodnoj diskoteci hotela “Jahorina” značilo je imati prenoćiste negdje na Jahorini. Moji roditelji nisu imali dovoljno para da meni plate hotel, a vikendica je bila naučna fantastika. Godinama sam slušao price o zabavama i noćnom životu na Jahorini za vrijeme zimskog raspusta, ali nisam imao prilike da osjetim bilo šta od toga. Mogao sam samo doći preko dana prvim GRAS-ovim autobusom i vratiti se onim posljednjim što ide za grad. Ali, jedne godine došla je dobra vijest. Moj otac je kao zaposlen u “Energoinvestu” dobio neku varijantu da sestra, stara i ja provedemo deset dana u “Energoinvestovom” hotelu “Košuta” (sa plaćenim doruckom, koji se sastojao od sira i “Simes” salame, a moglo se iskrasti iz restorana sa dodatnim sendvičem u džepu). Skakao sam od sreće. Skijanje mi više nije bilo toliko važno koliko noćni izasci u diskoteku, da eventualno poslije budem pozvan u nečiju vikendicu na parti.

Nije bilo dovoljno biti samo fizički prisutan, potrebno je imati nešto što te razlikuje od ostalih. Tih godina je to bila “Mont” jakna. U početku su bile jako skupe i mogli su ih kupovati samo oni sa najdubljim džepovima (koji su mogli preko reda upadati na žičaru), da bi na kraju cijena opala, pa su to mogli sebi priuštiti i oni sa manje para. Moja “Mont” jakna je nekako došla sama od sebe. Bio je nekakav popust u “Loris”-u, popularnoj prodavnici sportske opreme. Stari je imao neke čekove pa se i to konačno desilo. Bio sam jako sretan, štrčao sam iznad ostalih sa kojima sam se družio tih dana. Ali to nije bilo dovoljno. Bio je mnogo onih koji su bili iznad mene što se tiče posjedovanja raznih zapadnih dobara.

Diskoteka hotela Jahorina je bila puna tih dana. Bilo je mnogo onih koji su na sebi imali “Mont” jakne i svi su se lagano cvarili u vrućini diskoteke. Nikom nije padalo na pamet da je skine. Ja sam isto tako bio sretan u vrućini i znoju, plesao sam i veselio se, mada nisam imao ni dinara za najjeftinije piće. Gledao sam oko sebe sretna lica, poznate face sarajevskih “buržuja”, koke napaljene na ples. Mislio sam da ću konačno biti prihvaćen, da ću početi da zaista pripadam gradskoj šminkerskoj eliti. Ipak, u neko doba nisam više mogao da podnosim toplotu i skinuo sam jaknu. Dok sam je skidao primijetio sam da je neko cigaretom napravo rupu na jakni. “U pičku materinu!” osvrtao sam se oko sebe da ugledam dušmana koji je to očigledno namjerno uradio. Ali nisam mogao da izlolujem nikoga. Moja nova novcata “Mont” jakna je bila upropaštena! Kako ću sad pred oči starom, koga sam toliko dugo molio za jaknu? Kako ću sad pred raju i koke? Snovi su odjednom počeli da se tope. Umjesto odlaska u vikendicu neke vruće djevojke, morao sam nazad u hladnu sobu Energoinvestovog hotela.

U svojoj potrazi za elitom morao sam se zadovoljiti povremenim čizburgerom i kenijadom u “Kogo”-u. Ni tu nisam pripadao, jer ni to nisam mogao sebi priuštiti svaki dan. Jednostavno, nisam mogao biti šminker, morao sam sa ostalima. Bio sam sa svojom polovnom i već prljavom “Mont” jaknom osudjen na KUK, ZUB, STELEX i ostale rupčage gdje je izlazila moja prava raja. Bio sam osudjen na Punk, znoj i šutke, na artane i rakiju, koncerte, sviranje po podrumima, povraćanje, probleme i beskorisnu skitnju naokolo. Jakna je vremenom fasovala još rupa, a posljednju na njoj sam pjan svjesno probušio. Cigaretom.

Neke ljude je lako zapamtiti. Imaju upečatljivo lice, čudnu odjeću, previsoki su ili pak jako niski, imaju savršene zube ili ih nemaju nikako. Neki ljudi rade interesantne poslove pa ih je lako primijetiti kada štrče izvan sredine u kojoj se nalaze. Neki opet postanu poznati po svojim negativnim stranama. Ljudi pamte sve i svašta. Najčešće nismo u poziciji da zapamtimo koješta ako to baš ne moramo, a isto tako pamtimo ono što ne bi trebali pamtiti. Naše pamćenje ne zavisi samo od nas već od milion drugih spoljnih faktora. Ponekad nas progone lica iz prošlosti koja su davno nestala. Ponekad pomiješamo slične osobe, podvikemo na ulici pogrešno ime, okrene se neko kome to u stvari nije bilo namjenjeno. Naši mozgovi napunjeni su ogromnim brojem fragmenata koje smo akumulirali tokom cijeloga života, svaka scena koju smo ugledali je pohranjena negdje duboko u našem sjećanju (mada ih ne možemo baš lako dozvati kada nam iznenada zatrebaju). Nekada i najobičnija grimasa kaže sve o nekoj osobi, način na koji je neko stegao zube ili ključem od auta pročačkao uho. Jako često gledamo u nekog ko nam se čini interesantnim, zamišljamo upoznavanje sa tom osobom, predvidjamo mogući dijalog. U svakom slučaju, ponekad osjetimo aseksualnu privlačnost u osobama koje ne poznajemo a koje konstatno primijećujemo, čudimo se njihovom izgledu, gardu, atmosferi koja ih okružuje.

Sjećam se nekog taksiste sa štanda ispred katedrale. Imao je velike crne zulufe i brkove, frizuru kao sa nekog singla Duška Lokina, vozio je smedjeg “Peugeot”-a (model 404). Na sebi je imao veliki bijeli džemper sa “V” izrezom i plavim i crvenim linijama preko rukava, a u ruci je držao smedji neseser dok je pričao sa kolegama taksistima, kojeg je znao objesiti oko zgloba kada je nešto objašnjavao rukama. Znao je nositi velike smedje naočale, široke trapez pantalone krem boje i bijele špicoke bez pertli. Periodično je za vrijeme razgovora kažiprstom pritiskao naočale na njihovom sastavku i gurao ih na vrh svog velikog i izražajnog nosa. Izgledao je prilično uljudno i mogao se primijetiti u svako doba dana i noći. Doimao se kao gradsko čeljade, neko ko bi možda mogao u taksiju pustiti “Deep Purple” ili “Led Zeppelin”, biti vidjen u društvu sa nekim profesorom univerziteta. Ponekad bih ga vidjeo u “akciji”, šaltao bi agresivno brzine dok je preticao ispred robne kuće “Sarajka” , podvikivao nekom pješaku, užurbano izvlačio kofere iz gepeka i naplaćivao, ili bi jednostavno sporim rotirajucim pokretima ruke otvorio prozor i nekog nešto pitao. Par godina kasnije je i on kupio bijelog “Golf”-a (S-paket) i prešao da radi na štand u ulici Kralja Tomislava, gdje je uvijek glasno srkao kafu koja se pušila iz džezve na prednjoj haubi dok je vrhom bijele špicoke gasio opušak.

Ulicom Jug Bogdana (kasnih 70tih) je redovno prolazio čovjek u svojim kasnim 40tim. Bio je onizak i zdepast, izgledao je kao Ivo Serdar (poznati, nedavno preminuli Hrvatski glumac) ali u mnogo jadnijoj varijanti (sa mnogo vecim nosom i podbuhlim rumenim obrazima). Na sebi je uvijek imao neki stari zeleni ofucani “đubretarac” sa futrovanom kapuljačom, a u ruci je uvijek imao neku puknutu bijelu plastičnu kesu sa reklamom za cigarete “Lord”. Nikada nisam od njega čuo ni jednu jedinu riječ (kažu da je blago retardiran), niti je s njim bilo ko od nas komunicirao. On bi samo lagano prebacivao svoje neskladno tijelo sa jedne noge na drugu, svojim velikim stopalima bi na sebi svojstven “pingvinski” način “pečatao” ulicu. U neka doba se nama djeci učinio smiješan i krenuli smo da ga zajebavamo. Prozvali smo ga “čudno biće” i ponekad bi smo ga pratili i urlali za njim. Periodično bi smo ga zasuli grudvama, a on bi nas jalovo zaganjao, vodeći računa da ne ispusti sadržaj poderane plastične kese. S vremenom je njegova kosa postala sijeda i mogle su se primijetiti škiljave oči koje su pogledom pratile ženske osobe koje su prolazile, za kojima se on redovno okretao.

Sjećam se i visoke crnokose gospodjice koja je radila u grilu “Braco” u ulici Kralja Tomislava. Imala je na sebi uvijek identičnu bordo kecelju is koje su probijale njene izuzetno špicaste dojke. Nonšalantnim pokretima ruku, sa velikim lakiranim noktima i osobitim izrazom lica, mazala je i trackala gusti senf preko tek umočenog somuna u mast vruće piletine koja se tek ocijedila sa rotirajućeg grila koji je stajao u izlogu radnje (taj “umočak” je koštao 50 para). Gril je uvijek bio pun neobrijanih muškaraca sa bocom pive ispred sebe, koji su uz glasnu narodnu muziku uvijek njoj preko zalogaja (i sa batakom u ruci) nešto dobacivali, dok su je gledali kako se ona blago savija preko pulta dohvaćajući posudje i namirnice. Sa velikim zadovoljstvom je žvakala žvaku, puhala balone, i nije se obazirala ninašto.

Bez ikakvog posebnog razloga sjećam se interesantnog lica starog čiče koji je radio u sada već poodavno zatvorenoj burekdžinici “Semberija” (Burekdžinica se nalazila prekoputa pijace “Markale” i bila je prilično popularna medju srednjoškolcima), koji je vještim i agilnim pokretima sjekao burek u velikim pocrnjelim tepsijama. Alatka mu je bila poluokruglo sječivo, identično kao ritualni nož koji su za žrtvovanja koristile drevne civilizacije Maja i Azteka. Sječivo je velikom brzinom sjeklo pitu; agresivnim pomjeranjem zgloba desno-lijevo (sa očiglednim bijelim znojnikom firme “Nike”), a bilo je pogodno i za prebacivanje vrelog bureka iz tepsije na vagu. Čiča je bio hiperaktivan, imao je neku neurozu, svojevrsnu profesionalnu deformaciju, neki čudan staromodni speed iz starih američkih filmova koji je njegovo radno mjesto itekako zahtijevalo (nakon završenog posla je bio savršeno pribran i miran i pušio je cigaretu ispred burekdžinice). Na glavi je imao bijelu poluokruglu kapicu, a oko pasa prljavu pregaču poduzeća “KLAS”. Njegove velike i ispupčene crvene oči su skenirale sve i njima ništa nije moglo promaći. U velikoj zbrci koja bi se oko “keca” (1 poslije podne) stvorila u roku od petnaestak minuta, derao se na mušterije koje nisu mogle da se odluče izmedju bureka, sirnice i krompiruše. Pravio je mrgodne face kada bi neko promijenio mišljenje i zatražio i jogurt. Bio je nespretan sa parama pa je radije samo sjekao i vagao pitu, a neka snaša u borosanama, poderanim čarapama, čičkavom kosom, velikim zlatnim mindjušama, sa sitnim upalim očima bi stajala pokraj njega i tupim pogledom brojala pare. Njegovo vrijeme je bilo izuzetno važno za vrijeme velikog odmora kada je burekdžinica pravila najveći promet, i svi su gledali u njega kao u nešto posebno, divili se njegovoj brzini i efikasnosti. Svi su se plašili da čovjek ne “pukne”, da ne krene da (kao na ritualima Inka i Asteka) siječe vratove, pa mu nikada niko ništa nije dobacivao čak iako bi na vagi bilo manje težine od onoga što se naplatilo. Nekada su mu nespretno ispod pulta dodavali vrele tepsije sa kojima se nije najbolje snalazio, i vrištao je kada bi se u žurbi opekao. Kada je prošla špica, onda bi u dosadi svojim poluokruglim sječivom otkidao od tepsije zagorjele okorke od pite i grickao ih desnima, dok bi ispod krvavog oka posmatrao bučni prolazak tramvaja.

“UZBUNA!……USTAJ VOJSKO!”, urliknuo je brkati desetar Mirić porijeklom iz pripizdine podaleko od Priboja. Skočili smo svi ko jedan sa kreveta na sprat i bubnuli nogama od pod prilično neravnomjerno (u četiri sata ujutro). A kako i ne bi kada smo spavali dubokim snom iscrpljeni nakon izuzetno napornog dana. San je povremeno bio prekidan paljenjem “bicikala” i “tarzana”. “Bicikl” je kada ti džombe (stariji vojnici) stave papir izmedju prstiju na nogama i onda ga zapale. To čovjeka naravno probudi, bol postane prejaka i pokušaj gašenja vatre mahanjem stopala kroz zrak samo još više raspali vatru. Trebalo je samo raširiti prste na nogama, drugom nogom gurnuti papir i to bi bilo to. Ali ko bi se u tom mometnu toga sjetio. “Tarzan” je bio mnogo gori. Stave ti celofan od kutije cigareta na prsa i zapale, i ti urlajuci kreneš da se udaraš šakama po prsima, što razlijepi otopljenu goruću plastiku još više, i bol postane nepodnošljiva. U obadva slučaja ljudi su znali fasovati povelike plikove, što je znalo predstavljati velike probleme tokom dana. San je mogao prekinuti i snošaj kolege koji je “spavao” pokraj tebe, a nekada se moglo čuti i više njih u isto vrijeme pošto nas je bilo četrdesetpetoro u spavaonici. Spavaona je tokom noći smrdila ko štala jer ih je uvijek bilo mnogo koji nisu prali noge, a svakako smo imali tuširanje jednom u dvije sedmice, tako da je bilo mučno vratiti se sa straže i leći na spavanje.

“OSTAV!..Nevalja kurcu!…”Vraćaj se nazad u krevet!”…. “Slijedeći put kad kažem USTAJ VOJSKO ‘oću da čujem samo jedan udarac!” zapjenio je Mirić. Popesmo se svi nazad u krevete i legosmo i pokrismo se ćebadima kao da se uopšte nismo ni probudili. Vrata su se zatvorila, i jebeni desetar je ponovo odvalio nogom vrata, upao u prostoriju i upalio svijetlo i urliknuo: “USTAJ VOJSKO!”. Opet nije bio zadovoljan i jebavao nam je sve po spisku. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja konačno se zadovoljio posljednjim i dozvolio nam je da se obučemo i da spremimo krevete. Onda je mrzovoljno obišao cijelu prostoriju da bude siguran da smo svi spremili krevete kako treba. Nekolicini je sve razbucao iz obijesti pa su morali to ponoviti. “Pakujte sve što imate i napolje na postrojavanje… BRŽE, STOKO!

Znali smo da idemo na teren taj dan. Trebalo je ići na bojevo gadjanje negdje pokraj Pule, bio je tu neki aerodrom pa smo mi protivavionci tu mogli vježbati praćenje aviona prije nego što krenemo da pucamo na prave mete koje su vukli borbeni avioni iza sebe. Već mi se sve bilo zgadilo, maltretirali su me non stop, bio sam konstantno gladan i nenaspavan, gurao tonu i po težak top po cijeli dan kroz kojekakve svinjce i rupčage, proklinjao roditelje koji su mi “našli štelu” u opštini da ko biva odem na dobro mjesto, da ne završim negdje na granici Kosova ili Makedonije. Mali Lošinj se činio kao super mjesto za služenje JNA, ali stvarnost je bila suprotna. Ispred nas je bila Italija, “neprijatelj nije spavao”, valjalo je biti uvijek na oprezu pa nam nisu nikada davali mira. More nisam pošteno ni vidjeo jer je bila zima, a rijetki odlazak u grad se znao pretvoriti u pravi rusvaj sa nesagledivim posljedicama.

Spakovao sam sve što sam imao, zgrabio pušku, šljem i masku, uskočio u čizme i izletio napolje. Bio sam sretan što nisam morao da očistim WC taj dan, iako je bila moja smjena. Svašta se u tom WC-u znalo dešavati. Neki su (namjerno) bacali pivske boce u čučavac što je odmah znalo začepiti sve, pa se onda moralo zavrnuti rukav i kroz smrdljivu gomilu tariguza, mokraće i govana izvući flaša. Nekada za kaznu smo i četkicom za zube ribali WC, a i azotnom kiselinom su znali sve “dezinficirati” pa smo morali i pod maskama raditi do kasno u noć.

Postrojavanje je bilo relativno kratko. Obično bi provjeravali ko je obrijan a ko nije, i oni koji bi bili malo zaboravni bi imali dvije minute za brijanje i par krugova oko kasarne za optrčati. Onda je slijedila fiskultura koja se znala pretvoriti u pakao, pogotovo nakon prikazivanja filma “Oficir i Džentlmen”, nakon kojega su nam “jebali kevu”, oponašajući scene iz filma. Na brzaka smo pregledali svu opremu i krenuli prema glavnom molu u bazi (uz narodnu muziku koja je drmala sa lošeg razglasa) gdje je čekao desantni brod u koji smo se morali ukrcati. Naravno, gurali smo svoje topove i nosili teške sanduke sa dobošima za protivavionsku municiju. Dali su nam SDO broj A lanč pakete (“Suhi Dodatni Obrok”: riba, ovčetina, čaj u prahu, bombone glukoze, i “keramičke pločice” ) da jedemo za doručak i onda su nas zajedno sa topovima i ostalom opremom sabili u potpalublje koje je bilo jedna velika ravna površina. Kada su zatvorili glavna vrata, uslijedio je mrak, i mi smo k’o stoka polijegali po podu i zaspali.

Nakon par sati brod je pristao u neku vojnu luku blizu Pule, otvoriše se glavna vrata, i desetari krenuše da urlaju. Izgurali smo svoje sizifovske topove, prikačili ih na kamione koji su čekali ispred, i dobili smo naredbu za ukrcavanje. Ja sam sjeo na drvenu klupu pored proćelavog Fazlije, znajući da pokraj njega nikad nije dosadno. On je non stop pričao samo o pičci i njenom obliku i mirisu, gomili dlaka koje treba razmrsiti, guzovima koje treba razdvojiti, nogama koje treba raširiti, kako jedva čeka da se vrati u Novi Pazar gdje ga čeka cura koju će da guzi sedam dana bez prestanka kada se vrati kući na odsustvo. Prvo je rekao da će zguza, pa onda sprijeda pa opet zguza, u kuhinji, podrumu, sprijeda, sa strane, u šljiviku iza kuće uz muziku Šabana Šaulića sa prozora, pa će ona da se popne na njega i tako unedogled. Nije trebalo mnogo i svi ostali se napališe, i odmah je svako imao neku varijantu jebačine koju će kao odraditi prvom prilikom. Biti u gomili muškaraca stvori u sekundi neku čudnu atmosferu, žena postane nešto prestižno, nešto nedostižno za šta se vrijedi boriti. Svi odmah postanu napaljeni htjeli to ili ne, instinkti prorade i tu se ništa ne može. Nakon svih priča i maštanja o “taslačenju”, kada se tema iscrpila do kraja, svima se oteo uzdah, i svi smo ko jedan zapalili cigaru, čak i oni koji nisu pušili. Kamion se truckao po nekom lošem putu i povremeno nas izbacivao iz sjedišta, a Fazija je i dalje neprestano pričao, prepičavao svoje dogodovštine po kafićima Novog Pazara, krenuo je naširoko i nadugačko o svom porijeklu i selu iz kojeg je pobjegao u grad i na kraju se opet vratio pičci, našta smo ga onda upozorili da nas više ne pali bez veze. Svakako smo prolazili kroz neka naselja gdje su žene kopale u polju pa su ogromne crne guzice koje su se vidjele iz kukuruza izvlačile komentare i uzdahe.

Nismo pošteno ni sjeli na travu a kiša je sastavila iz neba i iz zemlje. Krenuli smo da od šatorskih krila pravimo šatore da se imamo gdje skloniti. Sve je nakon nekog vremena bilo mokro i teško na nama i uzaludno smo pokušavali da se osušimo pokraj vatre. Logor smo nekako sklepali, improvizovali sve što se moglo improvizovati, poklopali što je još preostalo u lanč-paketima i legli spavati. Svi su psovali jer je prokišnjavalo i bilo je teško naći mjesto gdje nije nešto curilo. Sutra ujutro je bilo mučno vidjeti lica tek probuđenih vojnika, koji su ko pacovi krenuli da proviruju iz mokrih krpetina. Onda je “kampanjolom” došao “slavni” kapetan Gorinjac (kombo Bosanca i Slovenke) i krenuo da priča naširoko o visokim ciljevima odbrane domovine od stranog neprijatelja, o blizini granice i važnosti naših prestarjelih topova, koji su kao trebali da obaraju supersonične avione sa “velikim uspjehom”. On je tek dobio čin kapetana i sa velikim entuziazmom je stajao na vrhovima svojih savršeno uglancanih čizmi i gurao naprijed ramena sa epoletama da svi vide njegovu novu tek dodanu zvjezdicu. Njegova uniforma je bila ispeglana i suha, bio je dobro uhranjen i stalno se oslanjao jednom rukom na svoj pištolj. Njegov zamjenik, stariji vodnik Stefanović, ženskaroš i kockar, je stajao namršten pokraj njega i odobravao svaku riječ i gestu. Povremeno je iz dosade bacao sjetan pogled u daljinu, znajući da i njemu valja biti sa nama slijedećih dvadeset dana, a radije bi bio u nekoj birtiji u Malom Lošinju i trgao jutarnji Pelinkovac. Pored njih je stajao zbunjeni i smušeni “Stažo”, mlađi vodnik (koji će poslije JNA postati rezervni potporučnik) kojem su redovno palili biciklo na svim prstima, koji nije mogao da sabere 2+2.

Kroz blato i krš smo odgurali topove na položaje sa kojih smo mogli pratiti prelete vojnih aviona sa obližnjeg aerodroma. Dril je trajao po cijeli dan, skakali smo ko majmuni oko topova, pretvarali se da nešto k’o pucamo, desetari su izdavali komande, a kapetan se šepurio k’o paun i pratio situaciju. Onda bi na opšte oduševljenje došao kamion sa klopom i dobili bi u svoje porcije po kutljaču graha i komad kruha, i nešto salate. Ponekad bi leg’o i neki keks, a neki sretnici su znali otići sa desetarima do prvog sela gdje su lokalnoj radnji razgrabili sve pive koje su bile na raspolaganju.

Danima je trajala naša patnja, vjetar je smjenjivao kišu, a straže pored topova su preko noći bile nesnošljive. Već smo se nalazili na samom vrhu Istre i puhalo je sa svih strana. Ni Fazlija nije više pričao svoje avanture po okolnim selima Novog Pazara, svima nam je bio pun kurac vukojebine. Dan gađanja se približavao a kapetan je sve više pojačavao dril. Neko je morao pogoditi metu da bi njegov rejting porastao, i neprestano je sve kontrolisao i maltretirao. A nama je bilo svejedno.

“NAPUNI”…viknuo je desetar Mirić dok se češao po dupetu i gledao u pravcu kapetana, koji je čekao na vezi obavještenje o slijedećem preletu aviona sa metom koju smo gađali. Nakon par minuta, avion se pojavio na horizontu i za sobom na dugačkoj sajli vukao poveliku crvenu metu. “NIŠANI! NIŠANI!Nišani! odjekivale su komande duž naše baterije topova. Kapetan je držao dignutu ruku u zraku i onda je naglo spustio uz komandu “PALI!”. Nišandžije su udarile po obaračima i zaglušujuća buka protivaavionskih topova je sve poklopila, čaure su letjele naokolo. U daljini su se vidjele goruće granate kako u širokom luku promašuju metu. Kapetan je popizdio. Zacrvenio se u licu i krenuo da psuje. Ništa od podizanja njegovog rejtinga. Totalno smo podbacili, promašili, neprijateljski avion je kao probio našu neprobojnu liniju, sramota. Popišan i pokisao, kapetan Gorinjac je užurbano kroz blato i žbunje u pratnji starijeg vodnika Stefanovića i Staže napustio mjesto događaja.

Sutradan prije odlaska na dugo iščekivano tuširanje u najbližu kasarnu, kapetan je održao govor i izrazio svoje zadovoljstvo postignutim rezultatima. Pravio se da je sve OK i da je brigada u cjelini postigla ohrabrujuće rezultate, bez obzira što naša baterija nije pogodila ništa. Sada već u prljavim čizmama i ramenima zabačenim unatrag, oslanjao se na neku pritku kojom je povremeno nešto šarao po blatu i objašnjavao nove taktike koje će biti upotrijebljene slijedeći put. On nije znao niti je imao pojma da je kojim slučajem to bio pravi rat, mi bi bili sprženi i sravnjeni sa zemljom mnogo prije nego što bi uopše imali priliku da ispalimo bilo što. Nije imao pojma da je vojna tehnologija toliko uznapredovala da su naši smiješni topčići bili najobičnije igračke za zajebanciju i da su valjali samo za podizanje morala javnosti koja je mogla da vidi naše “sofisticirano” oružje na TV emisiji “Dozvolite da se obratimo” nedjeljom ujutro.

Čekali smo u redu, veseli što ćemo se nakon dvadeset dana konačno okupati. Svi smo nervozno cupkali u mjestu i u ruci držali presvlake i peškire. Konačno su nas pustili u svlačionicu i bilo je pravo zadovoljstvo skinuti sve sa sebe i stati ispod tople vode. Nije smetalo ni što nas je bilo previše nagurano pod tuš ni što smo se slučajno dodirivali čunama. Voda je bila Božiji dar, sapun blagoslov. Sapirali su se slojevi prljavštine i znoja, svaki momenat je bio značajan. Svi su iz kostiju tjerali hladnoću koja se skupila spavanjem na hladnoj zemlji i stajanjem na vjetrometini. Na kraju su zavrnuli vodu i gomila se nevoljko vratila u svlačionu.

Došao sam do mjesta gdje sam ostavio svoju presvlaku i nisam mogao vjerovati svojim očima. Neko mi je maznuo sve. Pogledom sam prošarao naokolo ne bil’ prepoznao svoje stvari, ali posto je sve svakako bilo isto SMB (sivo-maslinasta boja) nije se moglo sa sigurnošću reći koje su čije gaće, majice i čarape. Što je bilo najgore, neko je uzeo i moje stare čarape i ostavio svoje, koje su kao i čizme, stajale pokraj njih u uspravnom položaju, zadržavajući oblik stopala prethodnog vlasnika. Smrad koji me je zapljusnuo iz pravca čarapa je bio odvratan. Nisam imao izbora. Lagano sam uzeo ukrućene i hladne čarape, začepio nos, i na ivici povraćanja ih navukao na svoja stopala.

Nisam dugo vremena znao šta je smrt niti sam mogao a ni htio o tome razmišljati. Smrt je bila neka tamo daleka riječ koju su odrasli upotrebljavali, a ja klinac sam samo piljio u crno/bijele smrtovnice, ponekad šlampavo u žurbi selotejpom nalijepljene na ulaznim vratima zgrade, nekad i sa neprepoznatljivim fotografijama ljudi koje nisam poznavao ili su pak fotografije bile snimljene u ranoj mladosti umrlog. Prva je umrla stara komšinica sa trećeg sprata, i nekako sam se nadao da će mene zapasti njena šljašteća venecijanska gondola, suvenir iz ko zna kojeg vremena, u koju sam uvijek piljio kada smo bili kod nje u gostima. Nekoliko puta sam pokušao da je zgrabim i da se igram s njom, i bio bih zaustavljen od svoje mame ili majke. Sirota žena je umrla sama, bez ikog svog u blizini. Pronašli su je kako bezbrižno spava u fotelji. Gondolu više nisam nikad vidio, a za par dana neko drugi je doselio u prazan stan.

Kada sam bio prvi razred osnovne umro je Danko, dječak iz razreda. Jedan dan se nije pojavio, rekli su roditelji da je bolestan. Nakon par dana sve je bilo spremno za njegovu sahranu, i cijela škola je tugovala. Desio mu se neki tumor na mozgu, ta neka čudna bolest o kojoj su govorili stariji. Učiteljica Milka je plakala, a mi ostali smo se samo bespomoćno i zbunjeno zagledali. Njegov otac je bio nastavnik u školi, što je situaciju napravilo još gorom. Došao je i direktor škole, nešto pročitao i tiho se udaljio.

Smrt je bila na distanci od mene mnogo godina sve dok se Dragan nije bacio sa vrha stepenica unutar solitera “Metalke”. Za vrijeme osnovne skole Dragan je išao u isti razred kao i ja, a poslije je njegova Prva Gimnazija bila pored moje Umjetničke Škole, tako da smo se ponekad viđali na velikom odmoru. Znali smo se naći u istom redu za jeftine hrenovke u foajeu Prve Gimnazije, gdje si pored uobičajenog senfa mogao dobiti i kašiku ajvara pride ako je prodavač taj dan bio dobre volje. Dragan je bio čudan, blago retardirano dijete, neki bi rekli poremećen ili blesav, ali je bio beskrajno zabavan i konfuzan klinac. Smijali smo se njegovim iskrenim greškama kao i nespretnom hodu na vrhu stopala, njegovom neposrednom odnosu sa učiteljicama. Nije bio (kao ni ja) dobar đak, a njegova mama je na velikom odmoru donosila šerpe sa podgrijanom prasom. Tu smo bili na istom, jer je i moja mama, na moj sopstveni užas, donosila sendviče usred časa i stvarala mi grozne neprijatnosti kod ostalih učenika, koji su me kasnije zajebavali. Nekada sam čak znao i da odem kod Dragana kući na Bjelave. Stanovao je u Haži Lojinoj ulici, i uvijek ju je rado spominjao u kontekstu svog “pičenja niz Hadži Lojinu” na svom zelenom Pony biciklu. Njegova mama bi iznijela ispred nas obaveznu prasu, koja mi se inače gadila, a koju sam samo kod njih htio da jedem.

Kasnije kada smo vec bili zahvaćeni pubertetom, počelo je hvatanje curica za dupe na malom i velikom odmoru. To je bila neka vrsta sporta mnogo više nego nekakva seksualna aktivnost. Što su se one više opirale, to smo ih više “fatali”. U tome je prednjačio Emir, koji je znao kako se to zaista radi. Dragan je opet rijetko upadao u “fatanja”, ali kada bi on upao, tu bi nastao urenebes. Dragan je fatao one curice koje nisu bile atraktivne, koje su u stvari jedva čekale da ih Emir ili neko privlačan ufati, ali nikako Dragan, čiji je stil i motiv fatanja bio totalno neprihvatljiv. On je umjesto raširenog dlana, spremnog da zahvati sto više mesa, nespretno skupljao prste kao da uzima kliker sa zemlje, i tako nasitno bi samo ovlaš štipnuo neku curicu i bjež što dalje u drugi kraj razreda, ponekad proganjan po nekoliko krugova oko klupa reda radi. Govorilo mu se da to ne valja, kao da to “nije za njega”.

Điđo me taj dan preplašeno i nespretno nazvao, i rekao mi da je njemu neko rekao da se Dragan ubio. Kaže da je scena bila krvava. Njegov skok sa vrha unutrašnjeg stepenista nebodera je izgleda bio uzasan. Njegovo mlado tijelo se odbijalo od gelendere dok konačno nije palo na dno pored lifta. Na raznim spratovima su nalazili pojedine objekte koji su bili u njegovim džepovima, njegove crvene “All Star” tene su bile bezpovratno rastavljene na solidnoj udaljenosti. Njegova smrt me duboko potresla. Mozda čak i više zbog činjenice da je on bio stvarno neprilagođen, da je bio senzibilniji i udaljeniji od drugih, kao i ja. Kada je napokon postao svjestan samog sebe, za njega više nije povratka nazad. Kasnije sam načuo da je ostavio poruku u kojoj kaže da hoće da posjeti svog prerano izgubljenog oca, kojeg je stalno spominjao. Odrastanje je dobilo svoju prvu žrtvu u mojim očima, odrastanje kojem sam se i sam suprotstavljao koliko sam god mogao.

Smrt je već postajala izvjesnija činjenica, mnogo bliža i prisutnija “koncidencija”. Strah od smrti je i dalje bio apstraktan, i uglavnom se smrt dešavala tamo nekim likovima i dogadjajima, uglavnom iz Iračko/Iranskog rata koji je bjesnio na televiziji. Leševi u pustinjskom pijesku, raskomadani od granata su bezlično i isprazno poluzatvorenih očiju gledali u nebo pokraj kamere nekog novinara, a ja sam u prolazu kroz glavnu sobu samo povirivao na TV ekran, dok je stari zabrinuto otpuhivao i tumačio ratne taktike koje je svojedobno učio u JNA. Ali smrt je u to vrijeme dolazila iznenada. Jedan dan me neko nazvao i rekao mi plačljivim glasom kako je Alojz u bolnici i kako mu se ne piše dobro. Noć ranije su Rogi, Darjan i Alojz krenuli iz diska hotela “Jahorina” nizbrdo prema vikendici Alojzovih roditelja kada su na jedinoj i najvećoj, ali povisokoj okuci prije vikendice, kroz snijeg i led pokušali da se na guzicama splazaju nizbrdo izbjegavajući pjesačenje naokolo. Alojz je nespretno pao i više nije davao znakove svijesti. Sutradan u bolnici, u očaju i nevjerici se skupilo dosta svijeta, pokušavajući da dođu do informacija o njegovom stanju. Alojz je bio priključen na aparate za održavanje u životu i nije davao nikakve signale na osnovu kojih bi doktori mogli sa barem malim zrncem optimizma izaci pred roditelje. Nije prošlo ni par dana, a aparati su isključeni. U nevjerici smo zagledali jedni druge dok smo gazili kroz bljuzgu i blato ispred kapele na groblju na Barama. Niko nije bio svjestan ničega.To smo bili Mi, mali kolektiv udaren šakom u glavu, grupa tinejdžera koja je oplakivala dragog druga. U žalosti i tišini na kraju smo se tiho razišli svojim kućama i više ništa nije bilo isto.

Smrt je opet išla svojim putem, svojom logikom i filozofijom. Ljudi su i dalje uporno umirali. Nakon Alojzove smrti, neke druge smrti sam već dočekao spremnije. Bio sam “upoznat sa konceptom”, ispreslagao kockice i stavio smrt na mnogo više mjesto na svojoj ljestvici prioriteta. Tih dana su se dešavala samo vjenčanja, pa sam znao zaboraviti na smrt. “Pobjedničke stranke” SDA-SDS-SDA su na televiziji obećavale bolji život poslije socijalizma, tako da se nisam imao čega plašiti. Gulio sam Akademiju i cugao. Pretvarao sam se da ne znam šta se dešava u Vukovaru, povremene izvještaje sa ratišta sam uspješno blokirao u svojoj glavi, nisam htio da gledam ni šta se dešava u Dubrovniku, Sijekovcu, selu Ravne. Rat o kome su svi pričali je sigurno i polako dolazio prema Sarajevu, a ja sam ponosno i sa mnogo optimizma predstavio tih dana svoju prvu izlozbu u galeriji “Zvono”.

2003-e godine je otišao Rogi. Jurisa je šturo i zaprepašteno prozborio par detalja kroz slušalicu u vezi njegove smrti, a ja sam već ležao na podu i ridao. Mislio sam da me rat ogrubio, da sam navikao na svakodnevno prisustvo smrti. Čak i život na drugom kontinentu mi se činio kao prirodna barijera između mene i svega ostalog što sam ostavio iza sebe, pa i smrti. Svi ti strahovi koje sam svakodnevno osjecao, ta gušenja i panični napadi su počeli da izgledaju jako logični. Smrt je tu i otima.

Malo ko je na mene u životu tako mnogo uticao kao Rogi. Njegov talenat je bio beskrajan, i čitavu generaciju nas klinaca je nosio na svojim leđima. To nas je sviju kasnije koštalo mnogo kada su u raju došle droge, koje su legle kao poručene za djecu Džidžikovca, nespremnu za život. Svi smo konstantno odgađali dolazak ozbiljnog i odgovornog života kojeg nismo htjeli; A samo smo htjeli da se igramo zauvijek, da život provedemo bez frustracija i problema. Rogi je bio predvodnik u svemu, učenik generacije, najbolji gitarista i kompozitor, pjesnik i pisac, šarmer i prijatelj. Njegove živahne oči nikad nisu mirovale, pa čak ni sada kada ih gledam na fotografijama koje sam napravio na njegovoj terasi dvije godine prije njegove smrti. Ponekad poželim smrt vjerujući da ćemo se opet naći na starom mjestu, izvuci gitare iz kofera i zasvirati punim srcem.

Na grobu Marcela Duchampa piše: “Uvijek umiru drugi”, i taj me statement na neki način ohrabruje, daje mi snage da tu neizbježnu smrt dočekam ljudski, kao i stotine miliona ljudi prije mene. Dio mene je već umro, ono dijete unutra, onaj mali Nešo sto je bezbrižno trčkarao po plažama Lopuda praveći oblike u pijesku. Dio mene i ovog momenta umire, iza svakog udisaja dolazi i izdisaj. Rastaju se svi na ovaj ili onaj način, razvode se kontinenti, polako i sigurno kosmos se i dalje širi prema svom logičnom kraju ili pak novom početku.