Svaki dan ista priča. U 7:30 mama me budi sa namjerom da me ne probudi. Ja se malo promeškoljim u polusnu, a mama naprasno odustane od budjenja, odmahne rukom sa širokim osmjehom na licu i spusti roletne da dijete može nastaviti nesmetano da spava (bilo joj žao da me budi, kaže, jako sam slatko spavao). Nakon što je mama izašla iz sobe ulazi stari, diže roletne i glasno podvikne: “Ustaj, Šta je ovo? Radni je dan!…Ustaj, zakasnićeš u školu! Diži se! A Ti…(obrati se mami)…. Da mu više nikad nisi spustila roletne…!” Ja se zatim nevoljno ustanem i pravac terasa na svjež zrak . “Gdje su ti papuče?”, upitaće ponekad majka [1] Muniba. “Ozepšćeš, mangupe!”

Prve zrake sunca rano ujutro na Điđikovcu imaju magičnu moć. Svjež zrak obogaćen ozonom odmah probudi i najveće spavalice….pardon….osim Darjana Grina, koji je znao redovno prespavati prvi čas popodnevne nastave. (Kasnije su mnogi bili zaduženi za budjenje Darjana. Znao sam pokucati na vrata, ući u njihov stan, napraviti džezvu kafe, probuditi ga i s njim popiti kafu, da bi nakon par minuta nakon toga Darjan ponovo obučen, sa cipelama na nogama, pao u krevet i zaspao).

Cijeli Điđikovac je jedan prelijepi park u kojem su sasvim slučajno pored stabala narasle i zgrade. Ljudi su tu čudni, pitomiji i budalastiji. Postoje neke podzemne vode koje još niko nije razumio. Samo poneki auto koji prođe pored Doma Milicije naruši apsolutnu ovozemaljsku harmoniju. To je jedno od rijetkih mjesta u gradu gdje vas osim roditelja mogu probuditi i ptice, pogotovo vrapci koji načisto polude ujutro, po kojima je cijeli kraj dobio ime. Može vas ponekad probuditi i mašina za košenje trave, koju iskusni parkaš u zelenoj uniformi lagano gura niz padinu obraslu gustom travom. Miris pokošene trave u kombinaciji sa benzinskim isparenjima je nešto što bih uvijek htio da imam sa sobom, u džepu, u bočici, kao najfiniji i najskuplji parfem. Nekada nas je parkaš znao zaganjati jer smo svu sakupljenu travu razbacali, gađali se s njom i skakali u nju, koju su oni tako uporno i mukotrpno skupljali. Mame su nas znale plašiti s parkašima. Ko biva, ako ne budemo slušali, čika parkaš ce doći da nas nosi svojoj kući. Kakva je to kuća znali smo dobro. Bila je to zelena kućica u velikom parku na vrhu čuvene zimske “Staze Smrti” , u kojoj su parkaši obitavali kad nisu ništa radili. Tu su oni ostavljali kose, kosilice i svoju zelenu “KRO Rad” radnu odjeću, sa kojom su nas toliko plašili.

Još jednom sam duboko udahnuo, okrenuo se i ušao nazad u kuću i otrčao u W.C. (Na engeskom W.C. znači Water Closet; nešto što vam niko nikada nije mogao reći šta zapravo znači) Zidari koji su zidali našu zgradu nisu mnogo vodili računao izolaciji W.C.-a, tako da ste mogli čuti ama bas svaki šum svakog komšije na svakom od tri sprata. Svaki orgnut papir je šuštao, svaka spuštena daska je glasno odzvanjala. Često sam se znao dovikivati sa Buretom, koji živi sprat ispod.

(“Peri ruke!”, obavezna komanda roditelja koja uslijedi nakon izlaska iz toaleta.)

Doručak je na stolu! (Na televizoru je crtani film “Pčelica Maja”). Mama je stol napunila svim i svačim što smo ja i moja sestra Tamara zvali “čas izobilja”. Ja sam se prvo fatao jogurta, “Gavrilović” jetrene paštete namazane na hljeb, nabacio na to dosta parizera i “Tommy” majoneze. Tamara je grabila sve slatko. Obadvoje smo obožavali Čokolino, i nikad ga nije bilo dovoljno. (Jedna od najslađih stvari je bilo i struganje ostataka pečenih jaja na tavi) Ja sam uvijek otimao čokoladno mlijeko Tamari iz ruku, što je momentalno prerastalo u otvoren sukob najvećih razmjera. Potajno sam uživao kradući joj velike čokolade s rižom, ne zbog toga što sam ih volio, već što sam čekao da čujem njen plač, njene pritužbe na mene, a ja sam se zlobno cerekao sa sigurne distance.

Izletio sam preko vrata, i trkom niz stubište istrčao napolje. Ponekad zastanem da pročitam segmente iz “Zakona o Kućnom Redu”, koji je totalno išaran i na momente neprepoznatljiv i oguljen, bio i dalje permanentno zakucan na zid s namjerom da podsjeca stanare da mora da postoji red i disciplina. Nije se tu baš Bog zna šta moglo ni pročitati, ali je natpis ulivao strahopoštovanje, predstavljao je državu koja je vodila računa o ponašanju svojih građana. Mama je, naravno, već čekala na prozoru da vidi kako grabim prema školi i mahala je sa osmjehom na licu. U školsku torbu mi je već kriomice ugurala debeo sendvič sa viršlama i senfom. Ispod terase sam pozdravio tetu Feridu i čika Asima koji su pili jutarnju kahvu ispred svog podrumskog stana. Oni su me jako volili, nisam im stvarao probleme kao druga djeca. Nekada sam znao doći i gledati televiziju s njima na njihovom velikom crno-bijelom televizoru za koji su obadvoje radili godinama. Čika Asim je iz nekog razloga ofarbao ekran u žuto, kaže, bolje se vidi. Mene je čika Asim neodoljivo podsjećao na lik sa novčanice od hiljadu dinara, onog čuvenog rudara Aliju Sirotanovića, koji je bio heroj Jugoslavije. Naravno, rijetko kad sam imao toliko mnogo novaca u ruci, samo ponekad kad bi išao po hljeb u “Granap” (skr.Gradsko nabavno poduzeće). Čika Asim je jedne davne godine ispod prozora posijao neku vrstu japanske jabuke, koja je imala izuzetno male plodove. Jabučice su bile male i kvrgave, i tek krajem augusta su bile malo zrelije i ukusnije, ali nama djeci nije smetala opora kiselina. Pentrali bi smo se na jabučicu svakom mogućom prilikom i u ekstazi brali sve sto smo mogli dohvatiti, prije nego što bi nas čika Asim dohvatio za stopala i svukao dole. Asim nije dozvoljavao penjanje bilo kome, nije volio kada se lome grane. Tek na kraju ljeta bi samo one jabučice na samim vrhovima drveta, daleko od domašaja malih dječijih ručica, narasle i postale koliko-toliko slatke. Samo oni najhrabriji i malo stariji su smjeli u neposrednoj blizini Asima se popeti na vrh i lomiti grane da bi dohvatili jabučice. Prasak slomljene grane bi se ipak začuo, a Asim bi izletio u plastičnim papučama da “ko-fol” zaganja “krivolovca”. Ipak, pentranje po jabučici je predstavljalo zadovoljstvo, čak iako više nije bilo šta da se ubere.

Potrčao sam dalje sa školskom torbom na leđima, prekrivenom svijetlećim “mačijim očima”, preko travnjaka na kojem se nije smjelo igrati lopte, kroz meni najdužu ulicu na svijetu – Jug Bogdanovu, prema školi “Miljenko Cvitković”, iz koje se vec čula graja i zvono za početak prvog časa.

Prije osnovne škole išao sam u obdanište “Mladen Stojanović” kao i sva djeca iz kvarta. Bilo je super biti klinac. Samo se igraš i to je to. Ništa ne stoji između tebe i mašte. Sve je moguće, sve se dešava, kosmos se vrti oko tebe. Obdanište je bilo super. Svaki dan je bilo nekih korisnih igara u kojima smo mi djeca uživali. Najčešće se nešto crtalo i brljalo. Čak je i doručak, koji se sastojao od par kriški hljeba namazanih paštetom i šoljom čaja od kamilice bio savršen. Obdanište je imalo fino igralište sa praznim bazenom u sredini i nikad nije bilo dovoljno jurnjave i belaja. Ipak, nekad se moralo biti samo unutra, vrijeme je znalo biti loše. Roditelji su nas obično ostavljali učiteljicama ujutro a kupili nas popodne. Ja nisam baš morao da idem u obdanište jer mama nije radila, ali su starci kontali da je bolje da sam sa ostalom djecom i radim što i svi.

Jako često smo pravili koješta od papira. Kolaži su bili najčešći oblik likovne aktivnosti. Nekada se znalo dobiti i trodimenzionalan zadatak. Jednom prilikom nam je rečeno da svako napravi auto od kartona, a najbolji auto će biti sačuvan u posebnoj vitrini u kojoj su se čuvali ostali najbolji radovi te godine. Sve se odjednom pretvorilo u fabriku. Neko je prvo počeo sa točkovima, neko sa karoserijom. Bojilo se na sve strane, rezao karton, dešavala se prava kreativna drama na sve strane. Ja sam stalno gledao u rješenja drugih (đonio!) i kontao kako da napravim svoj model što bolji. Sat je otkucavao, bližio se kraj natjecanja i u jednom momentu je pao znak za prestanak radova. Ja sam još uvijek imao kist u ruci i brljao temperom što sam bolje mogao.

Svi smo poredali auta po stolovima i učiteljica je izdvojila par najboljih modela. Moj nije bio medju njima. Bio sam jako razočaran, vjerujući da sam napravio zaista dobar auto. Sve je ipak bilo gotovo i došlo je vrijeme da se nakon pranja ruku ide kući. Krajičkom oka sam primijetio kako je učiteljica trpala odbačene automobile u Kreka-Wesso peć, koja je ćumurom (i dječijim radovima) grijala učionicu. Moj auto je bio upečatljiv i jasno sam vidio kako polako ulazi u peć i kako ga odmah hvata plamen.

Najbolji auto koji je bio izabran na natjecanju je ponosno stajao u vidljivoj vitrini još par sedmica. I onda je i on spaljen.

Vrištao sam koliko sam god mogao, već je postajalo svima neprijatno. Prolaznici su se osvrtali i kolutali očima. Mama me bukvalno vukla za rukav i pokušavala da me smiri govoreći mi kako će sve biti u redu, kako je ta teta odličan zubar, da je jedna od najboljih. Put koji je vodio ka stomatologiji sam već prepoznavao i znao sam šta me čeka. BAAAAAAA!…nisam prestajao da vrištim i da se odupirem, i već sam mogao da osjetim iz daleka miris antiseptika koji su koristili u bolnici. Penjali smo se uz stepenice prema glavnom ulazu i nisam mogao a da ne primijetim drugu djecu koja su uplakana silazila niz stepenice, držeći maramice preko usta ili pak pljuckajući krv i ugruške gaze na svakom uglu.

BAAAAAAAAA!…

Nevino sam držao svoju zelenu zdravstvenu knjižicu u ruci, već poprilično popunjenu od raznih posjeta doktorima, ispečatanu u socijalnoj službi tatinog “Energoinvesta”. Unutra je bilo bruka informacija o injekcijama koje sam dobio, bila su tu i razna upozorenja o zloupotrebi knjižice i njenoj svrsi koju nikada nisam bio u stanju da shvatim. Ništa nije obećavalo na dobro. Piljio sam u grupne fotografije sretnih lica apsolvenata stomatologije koji su upravo diplomirali dok je mama nešto objašnjavala ženi preko pulta, pokušavajući da joj diskretno stavi do znanja da mi imamo štelu i da samo treba da nas pusti gore, da će se sve riješiti kada mama ugleda našu zubarku.

Već mi je odranije bila poznata prva prostorija sa lijeve strane na prvom spratu, korištena za urgentne slučajeve gdje su ekspresno vadili zube nesrećnicima. Uvijek je bilo dosta otečenog svijeta ispred, najveći broj njih se uvijao u velikim mukama i strahu. Sviju su čekala kliješta, ona dobro naoštrena sa izgledom aligatora. A za one manje sretne, kojima se zub raspao pri prvom dodiru kliješta, čekalo je vađenje korijena za koje je bio predviđen još gori alat koji je podsjećao na srednjovijekovne sprave za torturu. Zubar je morao imati jak pritisak rukom da bi uspio metalno šilo gurnuti duboko u krckavi korijen zuba, pa zatim iznutra iščupati sve što se moglo iščupati. Znalo se dešavati da to radi neka doktorica koja nema neki osobiti stisak rukom, ili je to neki oznojeni student stomatologije kojem je to bilo prvo vadjenje, pa se sve pretvori u patnju i užas. Kad sve zapne i kad pacijent počne da se gubi od bolova, onda pozovu čuvenog doktora Boška Kućanskog (uvijek okruženog mladim darovitim studenticama) ili pak doktora Toška, koji je bio dvometraš u bijelim klompama i čije su šake ko lopate vadile i najveće korijenje kutnjaka, dobro ukopane u gornju ili donju vilicu nesretnog pacijenta.

Dobio sam napokon i zdravstveni karton na kojem je pisalo moje ime i prezime, kao i dijagrami zuba i njihovog stanja. Popeli smo se na prvi sprat gdje je bilo dječji odjel i sjeli smo na klupu za čekanje. Mama je pokušavala da uđe unutra bez poziva, blago odgurujući prezauzetu sestru koja ju je pokušavala u tome spriječiti. Kroz polu-zatvorena vrata je uspjela da blago mahne doktorici koja je nekome već popravljala zube, stavljajući joj do znanja da smo tu i da čekamo. Već sam prestao da plačem, pomirivši se sa sudbinom koja me je zadesila. Samo sam zbunjeno razgledao naokolo i nadao se nekom čudu, priželjkivao da će doktorica iznenada promijeniti mišljenje i naručiti me za sutradan.

“Neće te ništa boliti, budi siguran. Samo ti sjedi! Evo da malo podignemo stolicu, evo tu ti je i voda da izapereš zube. Reci AAAAA!”…(Čuvene riječi su se izgovorile). U to vrijeme zubarska tehnika je bila prilično primitivna, spore brusilice, nije bilo anestezije za popravljanje zuba tako da su sve radili na živo (Tek kasnije su počeli da daju anesteziju svima, ali je za mene to bilo kasno, ja sam već pretrpio duševne ožiljke).”De da malo pogledamo unutra, da vidimo o čemu se radi.” reče ona žvačuči žvakaću. “Evo imamo tu mali karijes na kutnjaku, moraćemo raditi plombu”, čačkala je zubarka zub metalnom čačkalicom i gurala tampone izmedju zuba i usni. Zatim je žustro primakla sebi policu sa burgijama i ostalim alatom za bušenje i burgijanje i krenula da gleda koja je od njih najpodobnija. Tu sam već krenuo da se grčevito hvatam za stolicu, da uvijam noge i da se odupirem. Upalila je svjetlo koje me je zaslijepilo, i onda je uzela ono ogledalce i krenula da zagleda detalje i da nešto govori sebi u zube iz zubarske terminologije što samo ona razumije. Nisam se pošteno ni presabrao od početnog šoka a burgija u njenoj ruci se magično pojavila odnekuda i uslijedio je pištavi zvuk brusilice: “IIIIEEEEEAAAUUUUU!……”

Komadići zuba su letjeli po ustima, smrad i toplota izgorenog materijala je sve zapljusnula unutar usne šupljine, a zubarka je neumitno krenula prema najdubljim i najudaljenijim ponorima kutnjaka. Iznenadna bol me totalno ošamutila za sekund, jezikom sam slučajno dodirnuo kutnjak i osjetio taj beskrajan ambis, i onda sam panično zgrabio njenu ruku i povukao je prema dole. Ona se malo ko ljutnu i još jače me poduhvati, i zabi burgiju još dublje na samo dno kutnjaka, direktno u mozak…“AAAAAJJJJ!”

Krenuo sam da vrištim kada je zubarka pogodila burgijom u glavni nerv zuba. Moja mama koja je sve to gledala sa strane jako zabrinutog izraza lica, doskočila je u sekundi do stolice i sa nevjericom je gledala čas u mene čas u zubarku pokušavajući da anticipira skori prestanak intervencije i prestanak boli koja se u tom momentu opravdano nanosila njenom najdražem i jedinom sinu. Previjao sam se od bolova i grčio od hladnog zraka pod pritiskom koji je isušivao dno moga kutnjaka kada sam od zubarke čuo još jednu već poznatu rečenicu: “Pa ti si NEBOJŠA, nemaš čega da se bojiš! Pljuni i izaperi! Evo samo još malo i sve je gotovoooooBBRRRRRRRRZZZZZZZ…!!!”

Pripreme za napad su uveliko bile u toku. Svi su užurbano radili svoj posao, nije bilo vremena za gubljenje. Odluka je pala da se krene na bunker koji se nalazio na nekih 30 metara od nas. Plan napada je utvrđen, mnogo puta provjeren i detaljno analiziran, i svi su se složili da se uradi kao što je predviđeno. Lagano smo zauzimali pozicije, pregledali naoružanje, prekontrolisali svu opremu, bolničarke su već imale zavoje spremne za upotrebu, dan je bio perfektan. Moral je bio na izuzetno visokom nivou, a ja kao komandir čete (tada već poručnik) sam se spremao da dam znak za početak napada. Nije bilo nervoze, nisam imao dileme da će napad da uspije, sve smo razradili do najsitnijeg detalja. U prijašnjim napadima smo imali dosta uspjeha i neprijatelj je itekako osjetio posljedice naše borbe. Lijevo i desno krilo su imali posebne zadatke, a glavnica snaga predvođena mojom malenkosti je trebala da zada krajnji udarac već ošamućenom i izgubljenom neprijatelju. Livada uz koju je trebalo pretčati da bi se prišlo bunkeru je bila prilično opasna čistina, sa mogućim minskim poljem. Negdje na polovini je bio neki zidić iza kojeg se moglo sakriti u slučaju nužde a bilo je i nekoliko debelih stabala koja ce takodjer biti korisni zakloni. Plašili smo se atiljerijske vatre koja nas je mogla zasuti, jer protiv toga nismo imali ama baš ništa. Uzdali smo se na faktor iznenadjenja kao i činjenicom da je moral sa druge strane dobrano poljuljan nakon naše posljednje ofanzive. Okupator je polako gubio tlo pod nogama, njegova teritorija se konstantno sužavala, a oslobodjena teritorija pod našom kontrolom se sve više povećavala. Nije bilo dileme da je konačna pobjeda na našoj strani.

U svojim rukama sam čvrsto držao svoj drveni šmajser koji je dan ranije moj stari napravio od ostataka drvene gajbe i starog ormara. Ostala djeca su imala slične automate kao što je bio moj, a neki su čak imali uvozne ruske plastične mašinke sa dobošem kupljene u “Bazaru” u ulici Kralja Tomislava. Nisam uspio da nagovorim svoje roditelje da i meni kupe takav, tako da sam se morao zadovoljiti sa onim što sam imao. Improvizacije su bile neophodne. Bombe su bile flaše i kamenje, zavoji su bili ubrani korov “ranjenik”, plastične vrećice punjene prašinom iz usisivača su korištene kao simulacija za dimne zavjese a velika kartonska kutija od “Čajavec” televizora sa probušenim rupama za vizire je bila tenk sa tročlanom posadom. Bunker u koji smo gledali sa distance je bio veliki žbun pokraj trotoara, a stari zarđali oluk donesen sa smetljišta i postavljen u sred žbuna je bio švapska artiljerija koju je trebalo uništiti. Dogovor je bio ako neko bude “ranjen” da će djevojčice dotrčati i previti rane.

JURIŠŠŠŠ! urliknuo sam. URAAAAAAA!!! prolomili su se sićušni dječiji glasići. NAPRIJED!!! RATATATATATATAT!!!! Ustali smo i uz paljbu potrčali naprijed kao jedan. Sa otvorenih prozora obližnjih zgrada uslijedila je podrška, aplaudirale su naše mame i penzioneri sa cigaretama u ustima. Napad je silovito krenuo i neprijatelj je trpio ozbiljne gubitke. “Bombe”- kamenje i flaše su letile kroz zrak, a “Čajavec” tenk je pravio lom među švabama koje su već krenule da bježe. U jednom momentu Pepi je pao ranjen, a jedna od djevojčica-bolničarki je pritčala i stavila mu travu na zamišljenu ranu. On je zatim ustao i nastavio da juriša jos jače. Meni se to učinilo kao herojski pothvat i ja sam iste sekunde odlučio da i ja hoću da budem ranjen, da me bolničarka previje i da se podignem i nastavim juriš. Negdje na pola puta do bunkera pao sam pokošen rafalom iz neprijateljskog šarca i urliknuo “RANJEN SAM!” Gledao prema ostalima u nadi da će me neko primijetiti i pozvati bolničarku da mi pomogne, ali niko se nije osvrnuo. Četa je nastavila sa gromoglasnim jurišem a ja sam ostao da ležim na zemlji. Nisam mogao vjerovati da su me ostavili tek tako, svog jedinog komandanta. Napad se nastavio i krajičkom oka sam primijetio kako su moji suborci iščupali stari oluk iz žbuna na kraju livade i krenuli da se vesele. Neprijatelj je poražen,a ja sam i dalje u nevjerici nepomično ležao neprimijećen i ostavljen. Vrhunac kraja svake akcije je da se zaigra Kozaračko kolo i tako proslavi pobjeda nad fašističkim okupatorom koji je konačno poražen. Djevojčiće i dječaci su se uhvatili za ručice i kolo je krenulo da se okreće uz pjesmu “Po šumama i gorama”. Bez mene. Nakon nekog vremena sam ustao i otišao kući razočaran ishodom narodnooslobodilačke borbe.

Mama me ponekad vodila u kupovinu, lagano bi krenuli niz Điđikovac. Imao sam običaj da se otrgnem i da potrčim niz trotoar, što je moju mamu dovodilo do ludila. Jednom prilikom sam se otrgao, pojurio nizbrdo i nakon desetak metara sakrio se iza neke kapije. Kada sam se okrenuo na drugu stranu ugledao sam fascinantan prizor: Gomila svijeta, kako u nekom ogradjenom prostoru baca crvene i zelene kugle. Taman sam se približio da vidim o čemu se radi, a mama me zgrabila i odvukla nizbrdo prema robnoj kući. Tada nisam znao šta je boćanje niti šta je cilj te igre, samo su mi se dopadale kugle, njihovo bacanje i glasan prasak prilikom njihovog sudara.

Nakon nekoliko godina motao sam se sa ostalom djecom po Điđikovcu. U to vrijeme su bile moderne šprice (prskali smo jedni druge vodom) pa smo išli do dječijeg dispanzera u Skerlićevoj da rovimo po kontejnerima tražeći šprice. Neko je rekao kako u boćani ima česma, pa možemo tamo otići da ih očistimo i napunimo vodom kako bi mogli prskati učenice iz trgovačke skole, koje su se svakodnevno vraćale kući iz škole na Bjelavama. Spustili smo se stepenicama iza dispanzera, provukli se izmedju par garaža i ispred nas se ukazala scena. Gomila svijeta je urlala i vriskala na svaku bacenu kuglu. Tih dana su se igrale odsudne utakmice…

Boćana je bila dio kluba SUBNOR-a gdje su se također igrale karte i šah. Nekada je znala i milicija dolaziti jer su dobijali prijave da se igra u pare. Boćanje je bio izuzetno popularan sport medju penzionerima, ali i mlađima. Naravno, igre tog tipa su privlačile one iz najnižih slojeva drustva. Jako često se na boćalištu mogao vidjeti i Juka Prazina, koji se stalno motao naokolo.

Uspio sam da se proguram kroz noge starijih i da zalijepim lice uz ogradu boćališta. Boćaliste je za mene tada bilo ogromno, a ljudi koji su tu igrali su igledali jako ozbiljlno. Iznad ograde boćališta na betonskom zidu je neko napisao bijelom masnom farbom čudni natpis: REKREACIJA-TIJELA. Nakon par sati gledanja bio sam totalno fasciniran situacijom i ostao sam do samog kraja igre, sve dok nisu zatvorili klub. Sutradan sam se nacrtao na istom mjestu, i nakon par sati gledanja sam počeo da prepoznajem najbolje igrače i pravila igre. Stajao sam pokraj semafora koji je bio najobičnija daska sa odštampanim brojevima, koja je imala zarez koji se mogao pomjerati desno -lijevo. U jednom moentu sam pitao jednog starog čiku ako mogu ja da slijedeći put pomjerim rezultat kada neko napravi poen. On se nasmijao i klimnuo glavom. Od tog dana sam postao semafor. Svaki dan sam dolazio i pomjerao zarez na semaforu.Već su me svi znali i postao sam inventar. Nekada sam znao biti počašćen sokom od starijih. Boćanu, kao i mjesnu zajednicu Điđikovac je snadbdijevala sokovima stara Ešpek Staka, komšinica sa broja 5, koja je u svojoj maloj punionici proizvodila raznorazne sokove. Volio sam njene sokove, mnogo više nego Coctu ili Jupi. Nekada su me neki mangupi znali ponuditi i cigaretom, što bi odmah izazvalo reakciju nekog od starijih i ozbiljnijih, koji su cigaru odmah otrgli iz mojih ruku. Ali, raspust je bio gotov i morao sam nazad u školu. Boćanje je ostalo na istom mjestu, i povremeno sam u prolazu mogao čuti zvuke sudaranja kugli propraćeno uzdasima ili veseljem. Život je išao dalje a boćana je ostala tamo nedgje daleko iza mene.

Nedavno sam prolazio tuda i provirio slučajno kroz ogradu da vidim trenutni rezultat. Na moje razočarenje boćane nije bilo tu. Neko je kupio klub i od boćane napravio parkiralište. Ufatila me je neka mučnina, doslo mi je da sve te aute polijem benzinom i zapalim. Čak je i natpis REKREACIJA-TIJELA prefarban. Svi ti ljudi koji su tu boćali su već bili mrtvi: kada sam ja bio klinac oni su vec imali po 60 godina. Nadam se da REKREACIJA-TIJELA nije bila uzaludna, da su boćanjem barem neki produžili svoj život, da su barem donekle očepili arterije i dobili par godina života više. Sve pobjede i porazi penzionera, sve drame i uspjesi boćališta sada su samo uspomene za nas koji smo to posmatrali, koji i dalje vjerujemo da REKREACIJA-TIJELA nije bila uzaludna.

Kako su se dani skraćivali, posljednji časovi u školi su se odužili. Gledao sam kroz prozor kako se gradska svjetla žmirkavo i postepeno pale, dok je učiteljica biologije Mićevićka (nekada smo je posprdno zvali Žmiga jer je stalno žmigala očima) pokušavala da nam objasni reprodukciju biljaka, tučkove i prašnike, i neodređeno mahala rukama raspršujući zamišljeni polen i pčele kroz zrak. Svjetiljke duž ulice Jug Bogdana su bile neke čudne neonke, uvijek ili žute ili zelene, zaostale iz ko zna kojeg vremena i prostora. Mi djeca smo ih uvijek gađali grudvama, koje su ih nekada znale ugasiti. Nekada je cijela ulica znala biti skoro totalno zamračena, pa su onda ljudi iz elektroprivrede to sizifovski popravljali. Povratak iz škole sa torbakom na ledjima je znao trajati jako dugo, zavisno od toga s kim si se vraćao kući. Nekada sam znao hodati i nekim drugim putem naokolo sa djecom koja su išla u drugom pravcu, čisto da se neke priče ispričaju ili se pak spremao neki pasjaluk; bacale se petarde ispred grila na dnu ulice Matije Gubca ili razbijale boce na nekom smetljištu. Dijelovi Jug Bogdanove su nekada bili prilično sablasni, i iz mraka je uvijek vrebao neki zamišljeni vuk ili panter, ili je pak vampir stajao na krovu zgrade. Tih dana su puštali filmove u školskom kinu ( koje je kasnije postalo CDA) a jedan od njih je bio film “Vuk Samotnjak”, sa dječakom Slavkom Štimcem u glavnoj ulozi. Dječak je uspio da pripitomi njemačkog ovčara koji je nakon rata ostao poslije švaba. Divlji pas je postao najbolji prijatelj malog dječaka, i spasio mu je život kada su vukovi napali selo. Dugo vremena mi je trebalo da poslije tog filma “zbog vukova” sam idem kući.

Snijeg još nije pao, a grad je već bio u sumaglici koja je dolazila iz hiljada Kreka-Wesso peći, koje su se stalno morale puniti visokokaloričnim ugljem koji su kopali naši ponosni rudari. Sumpor je bio preovladavajući elemenat u zraku i na momente se nije moglo disati, a na radiju su non stop emitovali upozorenja zbog zagađenja zraka. Naša Kreka-Wesso se punila uglavnom mojom ličnom lopatom i kantom koja me čekala na istom mjestu na kojem sam je ostavio jučer, i dolazak iz škole kući značio je obavezan silazak u podrum po ćumur. Razmišljajući o svom dosadnom i napornom ćumuranju pitao sam roditelje u par navrata kada ćemo i mi imati termoakumulacionu peć kao Burići ili Grinovi, a oni su samo slijegali ramenima i govorili kako je struja upravo još više poskupila. Pored sumaglice koja je bila upečatljiva, ezan sa džamije koji je pozivao na molitvu se također mogao čuti za vrijeme nastave, i obilježavao je skori kraj nastave. Nekada je nastava trajala duže, a onda su još izmislili i izbornu nastavu, koja je tek trajala u nedogled. Nisam bio pametan kao neki i izabrao fizičko kao izbornu nastavu, htio sam na elektrotehniku koju sam nažalost dobio, i to kod Toze, učitelja/seljaka koji je svjež došao u grad. Govorio je: “Uuuoni đeco, pazte sadera!” i bio je kao karakter iz neke pripovijetke Branka Ćopića. Učionica kod Toze je bila i učionica likovnog, koja je bila najdepresivnija učionica. Prozori su gledali na Nemanjinu ulicu, i na zgrade preko puta. Nije imalo mnogo šta da se vidi. Bilo je mračno i tokom dana, tako da su se svjetla morala paliti kako god okreneš.

Kada napokon padne snijeg, sve postane drugačije. Padanje snijega je odvlačilo poglede tako da su učitelji imali problema da zadrže pažnju na sebi. Ja koji sam sjedio do prozora sa uživanjem sam promatrao prvi snijeg kako pada i pričinjavalo mi se da sam ja taj koji putuje kroz pahuljice, a da su one te koje stoje. Nekada je snijeg znao da pada toliko gusto da se kroz prozor nije vidjelo ništa. Veliki odmor se pretvorio u jedno ogromno grudvalište, gdje niko nije mogao proći a da na fasuje barem jednu grudvu u leđa. Oni manje sretni su znali biti “napitani”. To bi trajalo sve kod se svima ruke bukvalno ne smrznu. (Pravljenje grudvi u rukavicama nije bilo tako dobro kao sa golim šakama). Bajro i Slavko, školski kućepazitelji koji su bukvalno živjeli u školskoj ložionici u koju je malo ko ikada mogao i smio da proviri, su odmah bili u akciji, lopatajući sa obaveznom cigaretom u ustima i povremenom psovkom. Za razliku od nas djece njima je snijeg značio belaj.

Snijeg je sa sobom donio tišinu, sumrak je polako prelazio u noć, i samo poneki auto bi kroz snijeg zveketao lancima i narušavao idilu. Koje god sam čizme imao bi prije ili kasnije počele da puštaju vodu, i jako brzo bi se našao u neprijatnoj situaciji. Ipak bih trčao kroz snijeg, ganjao se sa ostalom djecom. Žurio bih taj dan kući da što prije sletim u podrum, ne zbog ćumura naravno, već zbog zarđalih sanki koje će podmazane lojem ili voskom svijeća sutradan u velikom parku da piče niz “Stazu Smrti” sve do novog sumraka, koji će nam svojim prisustvom dati do znanja da je vrijeme da se ide kući.

Odluka je pala. Idem sa “Partizanom” na školu skijanja. Mama i tata su skontali da je najbolje da se družim sa ostalom djecom, da malo razbijem svoju nepopravljivu stidljivost, da provedem neko vrijeme na čistom planinskom zraku, da me mogu rahat i bez ustezanja poslati jer su učitelji koji će voditi djecu pouzdani i stari prijatelji. Deset dana na Jahorini u domu “Partizan” bi trebali biti dovoljni da naučim koliko-toliko stajati na skijama.

Tata i ja smo otišli sutradan u robnu kuću da kupimo opremu. Popeli smo se pokretnim stepenicama na treći sprat gdje je bila sportska oprema, a skije su se mogle odmah primijetiti jer je bila gužva oko njih. ELAN je bila kvalitetna Jugoslavenska firma poznata u svijetu, tako da su moje skije morale biti Elan (a nije ni bilo drugih). Tek su izbacili nove RC 4 pa se rulja skupila da zagleda i da se raspituje za detalje. Te skije su bile preskupe, pogotovo za početničko bavljenje skijanjem, tako da o njima nije bilo govora. Stari je iz razgovora sa prodavačem otprilike skontao optimalnu varijantu koja nije bila skupa (RM 904 model, Sprint vezovi), a rekli su da će tu na licu mjesta ugraditi vezove bez doplate (pa su na kraju ipak naplatili). Probali smo i štapove dok nismo našli odgovarajuću visinu. Sasvim slučajno sam primijetio i “Ranger” skijaške kacige, i stavio sam jednu na glavu onako iz zezancije. Stari je to snimio i skontao da je to dobra investicija poznavajući moje svakodnevne i opasne vratolomije. Izašao sam iz robne kuće, naravno, sa kacigom na glavi i udarao o svaki stub da probam kako to radi. Sutradan sam od ujaka Ogija dobio nove “Uvex” brile, na kojima su se mogla mijenjati raznobojna stakla, zavisno da li je magla, sunce ili pada snijeg. Otišao sam sa mamom da kupimo novu “Toper” jaknu i plavu “Adidas” trenerku. Kupljene su mi i nove “Caber” pancerice i debele čarape firme Polzela.

Došao je i dan odlaska na Jahorinu. Autobus je čekao ispred FIS-a pa je trebalo požuriti. Spakovali su me na brzinu, napunili torbu koječime, stari je pravio grimase zbog tristo sendviča koje je mama tajno infiltrirala u torbu kao da idem u Etiopiju, nervoza je rasla. Mama je u zadnji momenat dodala neki jednodijelni komplet koji je sama isplela koji je izgledao kao odijelo za klovna, sa velikim trapez završetcima, gomilom različitih mustri i boja, za koji sam bio siguran da ga neću obući nijednom. Sišli smo pješice do FIS-a, ja sam ponosno nosio svoju novu opremu. Dok sam stavljao skije u prtljažnik autobusa stari je dodao koju kintu da se nadje za kantine. Sjeo sam u autobus i pogledom ispratio svoje nasmijane roditelje koji su mahali iz gužve.

Skijanje je bilo zaista super. Padao sam i razbijao se ali to nije bilo važno, razbijali su se i ostali. Spuštali smo se uvijek u koloni po jedan. Učitelj bi išao prvi, a onda svi mi iza njega, kao neka velika zmija. Ja sam uvijek bio na kraju, bilo je više manevarskog prostora. Tih dana sam naučio “plužnu” tehniku, pa sam postao malo hrabriji na hangovima i nisam padao svakih deset metara. Kaciga koju sam imao je bila zaista ohrabrujući detalj, imao sam više samopouzdanja. Nakon cijelog dana provedenog u snijegu vraćao sam se mokar ko čep, iscrpljen i gladan. Dom “Partizan” je bio idealan za djecu, mogli smo praviti pizdarije po hodnicima koliko smo htjeli. Čak su i kreveti na sprat bili interesantni, skakali smo s jednog na drugi, mjerili preskočene distance, razbijali se. Nekada su imali problema da nas stave na spavanje, ali kada bi svi konačno legli, umor i iscrpljenost bi nas bacili u san u djeliću sekunde.

Svaki slijedeći dan je bio sve interesantniji, već sam bio stabilan na skijama i nisam se više ustručavao da udarim po gasu. Samo me je jedna stvar plašila, a to je žičara. Momenat sjedanja u korpu je uvijek bio frustrirajući kao i nekoliko minuta iščekivanja prije samog sjedanja. Kada bi se vinuo u zrak bilo bi već lakše, krenulo se žustro naprijed prema vrhu planine. Plašio sam se i momenata kada je žičara išla zaista visoko od tla, pa sam se jače hvatao za rukohvat. Bilo je i momenata kada je žica privremeno stala zbog kvara ili nečijeg pada prilikom sjedanja. Bilo je užasno i neprijatno lagano se ljuljuškati u mjestu na petnestak metara visine. Najgore je bilo kada se to desi za vrijeme padanja gustog snijega pa sve oko tebe postane bijelo i čuješ samo druge kako viču, i hvata te zima i strah.

Dani su prolazili brzo u skijanju i druženju. Stekao sam nove prijatelje, upoznao neke vojnike iz susjedne kasarne, divio se njihovim uniformama, stajao u stražarskoj kućici. Čak sam se i malo zagledao u jednu djevojčicu koju sam vidjao s vremena na vrijeme, ona je bila u drugoj grupi i na zajedničkom ručku sam gledao da sjednem što bliže njoj. Njeno lice je bilo zaista prelijepo i nisam mogao da prestanem da gledam u nju. Zaista mi se dopadala i krenuo sam da gajim simpatije ali sam bio užasno stidljiv i nije bilo šanse da pridjem i da je pitam kako se zove. Prije bih u zemlju propao. Nastavio sam da je promatram iz daljine, očekujući neko čudo.

Dan povratka se približio, i došlo je vrijeme za oproštaj od planine. Učitelji su odlučili da zadnju noć u glavnoj sali naprave igranku za svu djecu nakon večere. Donijeli su fin razglas i light show da naprave ugodjaj kompletnim. Posudili su iz doma JNA ploče Boney M, Abba i The Beatles. Mi muški smo se lagano spremali i dotjerivali u spavaoni, svako je oblačio nešto posebno za tu večer, nešto što izgleda adekvatno za ples. Ja sam imao samo trenerku i onaj glupi jednodijelni ispleteni kostim što ga je mama u zadnji čas ubacila u torbu. Bio sam očajan, kako ću izaći ko klovn ispred sviju? Ali nije bilo druge, to je bilo sve što sam imao. Obukao sam nevoljno kostim i sišao niz stepenice prema ulazu u salu. Gledao sam u pod dok sam ulazio, nisam imao hrabrosti da dignem pogled i primijetim kako mi se druga djeca smiju. Ipak sam čuo njihov smijeh i krenuo sam lagano da propadam kroz tamni i prljavi parket. Uspio sam da se dovučem do prve klupe i sjeo sam oborene glave. Sjedio sam tako neko vrijeme i onda sam lagano digao pogled i krenuo da razgledam situaciju. Preko puta mene, sa druge strane dvorane sjedila je ona, curica koju sam danima šmekao. Pričala je nešto sa svojim prijateljicama, i prstima lagano uvijala svoju svijetlu kestenjastu kosu. Ja sam zurio u nju kroz trepavice, praveći se da ne gledam u njenom pravcu.

Ples je počeo. Trebalo je izabrati partnera, lagano ga obuhvatiti oko struka i lagano se njihati u ritmu melodije. Jedan po jedan moji prijatelji su se ustajali, odlazili prekoputa i pitali djevojčice za ples. Ponekad bi neko bio odbijen uz kikotanje i obostrano crvenilo u obrazima, podsmijesi drugih su se mogli čuti. Ali ubrzo se sredina dvorane napunila parovima. Moja simpatija je iznenada ostala usamljena i gledala je stidljivo ko će njoj konačno prići i pozvati je na ples. Srce je krenulo da mi ubrzano lupa kada sam krenuo da maštam kako nas dvoje plešemo, kako se gledamo u oči i smješkamo. Neprijatnost se sve više povećavala što sam sebe više nagovarao da treba da ustanem i pitam je za ples. Na kraju svakog argumenta koji sam vodio sa sobom izletio bi neki novi razlog da ipak ne odem preko puta, već da ostanem tu i da sjedim beskonačno, dok se neko čudo ne desi i magično obriše ustručavanje koje me je proždiralo. Prošla je čitava vječnost a ja sam i dalje skupljao snagu, znojio se i lomio prste. Ako budem još malo čekao biće sve gotovo. Konačno sam stisnuo petlju, ustao sa klupe, zaboravio na svoj smiješni izgled, i odlučio da je upitam za ples. Krenuo sam nesigurno da koračam, i da u sebi preispitujem odluku koju sam donio. Negdje na pola predjenog puta prema drugoj strani, kroz ostale parove, muziku, žamor i svjetla light show-a primijetio sam kako je neki dječak sa strane prišao njoj, nešto prozborio na uho i ona je ustala. Uhvatio ju je za ruku, onda je lagano obgrlio i krenuli su da plešu uz melodiju Beatlesa “Yesterday”, da se lagano ljuljuškaju i smiju, razmjenjujući direktne poglede.

Svježe torpedovan sam brzo potonuo na dno, vratio se i sjeo na klupu u nevjerici. Tu večer nisam plesao svoj prvi ples. Stid i neprijatnost koju sam osjećao nije se mogla izmjeriti, nemogućnost da zaista uradim ono što bih u tom momentu najviše želio obilježila je taj momenat. Svaki slijedeći ples u mom životu od tog momenta, ako ga bude, će biti gorak i nepotpun. Dobio sam ožiljak koji je nemoguće ukloniti, barem ne u ovom tijelu, obliku, dimenziji, vremenu i prostoru.

Jedan dan je na klupu u dvorištu došao Tipa. Bio je stariji od nas ostalih i dobro je znao šta govori. Bio je je predsjednik našeg dvorišnog fudbalskog kluba “Olimp” i kod sebe u fascikli je uvijek imao sve potpisane i ovjerene ugovore svakog od nas. (Klub se prvo zvao “Mornar” samo zato jer su sva djeca imala mornarske majice [1]). Tipa nije bio standardni član raje, već se povremeno po potrebi ubacivao. Dolazio je svojoj babi u posjetu skoro svakodnevno pa je svraćao do klupe. Bio je samouvjeren, uzvišen i nekako birokratski nastrojen, išla mu je od ruke organizacija utakmica i vođenje “kluba”. Nije igrao lopte baš najbolje, ali je vodio cijelu stvar pa je prirodno bio neupitan u prvoj postavi na svakoj utakmici tokom cijelog trajanja susreta.

Taj dan nam je sa ponosom pokazivao nam je svoje nove “Puma” tene, bijele kao snijeg, spremne za utakmicu sa susjednim dvorištem. Neko ga je sasvim neočekivao pitao zašto se njegove nove tene zovu Puma i zašto nije kupio Adidaske kao i svi ostali. Tipa je onda krenuo da objašnjava naširoko i nadugačko o razlozima kupovanja Puma tena, i u monologu se vratio daleko u povijest tvrtke. Tvrdio je da su nekada u Njemačkoj bila dva brata, Pum i Adid, koji su započeli zajedno biznis, pa su se negdje posvadjali usput i napravili dvije zasebne firme. Ja sam u to (naravno) povjerovao, ali kasnije sam u nedoumici otišao da to provjerim kod babe. Saznao sam da Tipa nije bio daleko od istine. Malo su se u njegovoj mašti pomiješala i izvrnula imena.

Braća su se zvala Adolf (Adi) Dassler i Rudolf (Rudi) Dassler. Kada se Adi vratio iz tranšeja prvog svjetskog rata, odlučio je da krene sa proizvodnjom sportske obuće u kuhinji svoje majke. Posao je krenuo dobro. Kasnije je Adi čak napravio obuću za Jesse Owensa, koji je u njegovim sprintericama osvojio četiri zlatne medalje na igrama 1936 u Minhenu. Braća su se nakon uspjeha olimpijskih igara pridružila Hitlerovoj nacističkoj partiji i radili naporno na opštoj stvari. Ubrzo je počeo je rat i fabrika za izradu tenisica je pretvorena u fabriku za proizvodnju “Panzerschreck” pješadijskih antitenkovskih raketnih sistema. Saveznici su odmah primijetili mnogo veći broj uništenih tenkova od strane oružja proizvedenog u “Adi-das” fabrici. Nakon rata braća su se zaista razišla, Rudi je oformio firmu “Puma” a Adi nastavio sa “Adidas”.

Teško je bilo odlučiti se za tene tih dana, pogotovo nakon Tipinog govora. Puma ili Adidas, pitanje je sad! U raji je preovladavalo mišljenje da su model “ROM” Adidaski najbolje, bijele sa plavim štraftama (Neki su ih imali i sa crvenim). Onda su se pojavile “Trim Trab”, čudna varijanta za rekreativce koje je nosio samo nespretni Zlaja zvani Fajge, koje su se stalno razvezivale dok je on padao preko njih. Ja sam po inerciji imao “Univerzalke”, bijele Adidaske sa crnim štraftama, koje su bile najjeftinije, i vezao sam ih skroz oko članaka. U raji su zatim uslijedile Adidaske “Top Ten”, koje su harale medju košarkašima, i bile su skupe i malo ko ih je mogao imati. Pojavile su se i plave “Handball Special”. Modela i boja je bilo napretek, i svake su na svoj način privlačile ili odbijale. Ali nisu samo firme Puma i Adidas bile prisutne. Pojedinci su se pojavljivali sa “All-Star” dubokim tenama koje su polako ulazile u modu. Djeca iz siromašnijih familija su imala neke jeftine rumunske tene sa dvije a ne tri linije, što nije bilo baš prihvatljivo.Tipa je insistirao na Pumi ili Adidasu. Nisi mogao računati da ćeš igrati u prvom timu ako ne izgledaš kako treba. Dodatna linija na tenama se dodavala selotejpom, koji se ponekad u prašini znao odljepljivati, što je predstavljalo problem.

Igralo se dosta dobrog fudbala tih dana, utakmice su se smjenjivale. Svaka raja je imala svoj stadion, a mi smo imali svoj dio parka pokraj benzinske pumpe blizu “Austrijske kuće” na kojem smo bili na “domaćem terenu”. Gubilo se uglavnom, ponekad dobijalo. Prvu utakmicu smo igrali protiv raje iz Plavih Solitera (ne mogu da se sjetim kako se zvao njihov “klub”). Najbolji tim se zvao Torpedo, imao je golmana koji se stvarno bacao, a ne ko naš Šefkija (koji nas je ubrzo napustio psujući nakon katastrofalnog poraza, demonstrativno cijepajući ugovor i potpisujući novi za Plave Solitere)

Nakon par dobrih utakmica kluba situacija je krenula da se zaoštrava. Mićo se pojavio jedan dan sa prvim kopačkama u raji. Svi smo blejali u njih i želili isto. Svaki klinac je slinio kod svog oca zahtijevajući kopačke, jer ih je Mićo (zaboga) već imao. Ja sam uspio da nadjem neke polovne crne Puma kopačke sa bijelom linijom i fiksnim kramponima. Uzeo sam ih na test i dao sedam hiljada dinara kao polog. Pare sam dobio od mame, i sve se moralo kriti od starog, koji nije htio ni da čuje za kopačke. Slijedećeg dana otišao sam sa kopačkama u školu i igrao utakmice na betonu. Sve se klizalo i padao sam , ali to nije bilo važno. Imao sam kopačke. Nakon par dana kramponi su se totalno izlizali od pretjeranog nošenja, i ja sam uplakan otišao kod oca da tražim savjet. Stari me nagrdio i natjerao mamu i mene da odemo i vratimo kopačke vlasniku i da uzmemo pare nazad. To nam je pošlo za rukom, mada je prodavac protestvovao kada je vidjeo da su kopačke upropaštene. Nakon nekog vremena, otišao sam u posjet svojoj (baki) Nona Tini u Beograd. Ona me pitala sutradan nakon što sam stigao šta bih ja najviše volio da imam u životu, a ja sam ko iz topa odgovorio: “Adidas kopačke! Otišli smo u radnju sportske opreme na Tašmajdan i ja sam dobio na poklon nove novcate Adidas kopačke sa šest krampona, koji su se posebnim ključem mogli mijenjati.

Utakmice smo jako ozbiljno shvatali. Pobjede su bile opšte slavlje a porazi su se redovno pretvarili u dugotrajne svadje i prepirke, krivica sa uvijek prebacivala na drugoga. Tipa je onda naredio da svako mora imati plave štucne, tako da je to bila slijedeća akvizicija za koju je trebalo na jedvite jade dobiti budžet. Lopte su se morale kupovati, koje su stalno misteriozno nestajale ili bile probušene od parkaša, koji su znali naprasno prekidati sudbonosne utakmice. Najgore su ipak prolazili golmani koji su morali da idu po nabijene lopte u žbunje, u kojem je uvijek bilo poneko govno u koje je lopta redovno upadala, koju su zatim uz psovke i jadikovke morali da vade rukama a zatim i hvataju. Tih dana je neko donio i hladni sprej za saniranje povreda, pa je svako malo neko bez razloga išao na prskanje, kao i svaki drugi fudbaler na televiziji koji se nakon jednog mlaza od strane fizioterapeuta junački dizao na noge. Nakon napornih utakmica se išlo u samoposlugu na “Deit Egzotik”. Ko nije imao pare da se utali sa ostalima za flašu , taj bi samo gledao sa strane kako ostali niz grlo salijevaju gaziranu slatku tekućinu koja je trenutačno razbijala žeđ (ili bi pak otišao napojiti se u WC benzinske stanice koji je bio u katastrofalnim stanju). Ponekad bi Kemo pljunuo u flašu pa niko drugi osim njega nije htio da pije, koji bi sa podsmijehom završio sve što je ostalo u flaši. Nekada ni prodavaćica nije htjela da proda flašu Deita bez kaucije, mada smo htjeli da je popijemo ispred samoposluge i vratimo odmah nakon pražnjenja.

U neka doba kramponi su se definitivno izlizali a novih nije bilo. Izlizao se i naš “stadion”, koji su parkaši u neka doba uzorali i posadili na njemu još stabala. Tim se polao osipao i ostali timovi su se polako ugasili. Tipa je u neka doba definitivno nestao iz vidokruga, njegov fascikl sa ugovorima je najvjerovatnije završio u kanti za smeće. Ako pak nije, to bi značilo da bih ja sad, vezan ugovorom , teoretski bio prinudjen da igram za “Olimp” ukoliko bih bio pozvan od strane selektora. Najvjerovatnije bih umro na terenu nakon pretrčane polovine terena, ali to ne bi bio problem. Za “Olimp” je uvijek vrijedilo umrijeti.

Malo je ko tih godina imao i mogao parkirati auto ispod terasa na Điđikovcu. Ta mjesta su bila rezervisana ne samo za privilegovane već i za one koji su bili dovoljno jaki i neposredni da se svojim autoritetom nametnu. Ti su morali biti predsjednici kućnih savjeta, ugledni gradjani, ili su pak imali automobil koji niko drugi nije mogao imati. Parkiranje ispod terase značilo je mnogo manje rdje i vremenskih nepogoda koje su mogle nauditi prosječnom automobilu, mada ni svi automobili nisu bili isti.

Ispod moje terase na Djidjikovcu 9 parkirali se čika Bato , čika Esad, čika Hadžija, i Mladen Grin. Svi ostali su se smjenjivali na jednoj poziciji, a dvije su bile definitivno zauzete. Pozicija čika Hadžije, koji je bio stariji čovjek, partizan iz proteklog rata (bio je ranjen u ruku, svi smo znali kako izgledaju njegovi oziljci), je bila obezbjedjena. Imao je centralnu poziciju izmedju ostalih auta, i njegov bijeli “tristać” je bio upečatljiv. Par puta su neki nesto švrljali oko auta, vjerovatno pokušavajući da ga “ogule”, a Hadžija je bukvalno u gaćama sa pištoljem marke Luger (zarobljenog od švabe) krenuo da ih ganja po okolnom žbunju, usput simulirajući šunjanje iz NOB-a. U isto vrijeme njegov sin Ahmed je vec u podrumu rasklapao i sklapao svoje motore, koji su mu definitivno stvorili ugled (Čak me jednom provozao na njegovoj Jawi od 350 kubika.)

Sa Hadžijine lijeve strane je bio čika Bato sa svojim srebrnim Audijem, koji je bio top-of-the-line u to vrijeme (kasnije je pao novi tamno zeleni Golf dvojka). Čika Bato je bio pro-zapadno orijentisan tip i bavio se automobilima u slobodno vrijeme, tako da je njegovo mjesto bilo (pod njegovim sopstvenim prozorem) apsolutno zagarantovano. Čika Esad je imao svijetlo plavu Citroen Simku, koja je onako bespomoćno stajala pored Tristaća i Audija i kupila prašinu. Esad je važio za ozbiljnog čovjeka, i njegovo mjesto takođe nije bilo u pitanju. Njegova lokacija se povremeno mijenjala, i znao je parkirati kod susjedne zgrade. To je znao koristiti Mladen Grin, koji je svog novog Peugeot-a 404 plave boje uglavnom parkirao gdje je bilo moguće. Nekada bi se jednostavno uvukao medju druge, a nekada zavrsio u blatu i snijegu Điđikovca. Mi djeca smo obicno trčali između automobila, grabili snijeg sa zamejanih šoferšajbni, šarali crteže po prljavim prozorima, ili jednostavno bili zapljusnuti bljuzgom ili blatom. Znali smo se podvlačiti ispod, sjediti na haubi,sve dok neko ne bi glasno zagalamio, opsovao pokoju.

Sva ta auta su na neki način utjecala na psihologiju kvarta. Njihov odlazak i dolazak, zvuk mašine, mjesto parkiranja su značili mnogo. Dolazak ili odlazak nekog auta je bila priča za sebe, svako je u određenom momentu dodavao gas, šlajdrao u blatu ili trubio familijarni signal. Svaki auto je imao svoju dušu, ma koliko je to teško objasniti. Ja još uvijek nemam auto. Davno sam odlučio da izmedju vožnje i cuganja vožnja nema šanse. Ponekad se tješim kad onako bezveze sjednem za volan nekog chevroleta ili cadillac-a iz 80tih, koji su posljednji pravi automobili napravljeni kako treba, prije nego je sve preuzela plastika. Pa i Ešpekov crveni Wartburg koji je nekada trovao zrak Điđikovca i ispuštao čudne zvukove se danas čini izuzetno prihvatljiv i originalan.

Put prema školi vodio je kroz Jug Bogdanovu ulicu. Ta ulica je meni kao djetetu tada izgledala beskrajna. Vodila je do kraja mog svijeta, koji se u tom pravcu završavao sa osnovnom školom “Miljenko Cvitković”. Rijetko kad sam isao Jug Bogdanovom ulicom bez potrebe. Imao sam mnogo razloga da se tuda ne motam previše. Na samom početku ulice je stanovao Sladoje, lokalni mangup sa kriminalnim pretenzijama. Bio je zaista tup i sporo je kontao, ali je palio čvoke od kojih se glava cijepala. Izmislio je čuvene “relaksirajuce” klempe, i to mu je vjerovatno najveće životno dostignuće. Njegov najbolji i jedini prijatelj koji je često zalazio u naš kraj je bio Marjan.

Marjan je bio strah i trepet mnogih ulica i kvartova. Bio je krezav i ružan, uvijek u modricama, loše obucen. Njih dvojica u tandemu su bili najgora noćna mora. Sladoje glup i snažan, a ovaj zao, bistar i bijesan. Kradje po samoposlugama, obijanja stanova, iznuđivanje para su bile samo rekreacija i priprema za ozbiljne stvari koje su dolazile. Marjan je na svom putu prema Sladoju uvijek prolazio pored moje kuce, što me užasavalo. Nekada je znao zaskočiti iza ugla, ispreturati ti džepove, udariti nogom u dupe, i kiselo se nasmijati kroz širom otvorena bezuba usta. Njega su nekada znali prebiti ko mačku, ali njemu to nije smetalo mnogo. Kao i svaka hijena koju ujede lav, negdje se sakrije u neku duboku jazbinu daleko od svijeta, liže rane i već priprema slijedeći prepad na neku ranjenu zivotinju ili mladunče.

Jednom sam otišao da kupim mlijeko i svojoj sestri čokoladu u prvi sarajevski “Dragstor” na uglu Danijela Ozme i Kralja Tomislava. Samo što sam zakoračio napolje sa cekerom u ruci, zgrabio me je niko drugi do Marijan, baš kao što je u tada popularnom filmu Bedanec zgrabio Kekeca i odveo ga vezanog u svoj brlog. Nazalost, nije bilo te sove koja bi, kao u Bedanecovom slučaju, izazvala nevidjen strah i natjerala Marjana na povlačenje. Našao sam se u jako lošoj situaciji. Marjan me je vukao ulicom, i nakon mozda minut dva dalje prema Drugoj gimnaziji odmah iza cvjećare ugurao u haustor. Blago sam se usr’o i krenuo da glasno plačem, a Marjan me je sočno spuc’o nogom u dupe i vrisnuo:” Začepi! Budeš li se derao, prebiću te ko mačku!

Stepenice su vodile u memljiv podrum, sa tek ponekom sijalicom od 20w. Šta će da se desi? Nisam imao kad ni da se naviknem na tamu podruma a već mi je u rukama bila lopata. Krenuo sam da po nagovoru Marjana i pod prijetnjama ubacujem ćumur u nečiju šupu. Marjan se hinjski nasmijao, zapalio cigaretu i posmatrao kako ja lopatam, baš kao neki SS oficir iz ratnih filmova. Proslo je nekih sat-dva lopatanja i Marjan je izašao napolje, valjda da se popiša ili nešto ukrade sa štrika. Prilika za bijeg se ukazala. Popeo sam se na gomilu ćumura i nekako provukao kroz mali prozorčić podruma, preskočio tarabe u susjedno dvorište iz kojeg sam se dokopao glavne ulice i potrčao kući (kao da me goni Marjan!). Trčao sam bjesomučno uzbrdo i nakon par krivina i probijanja kroz žbunje parka uspio sam da se dokopam svog haustora. Sav zadihan ispricao sam priču tati, koji je nakon par minuta solidnog sprinta nizbrdo našao Marjana i već mu pucao šamare. Moj stari je jedan od onih starih mangupa koji su birvaktile odrasli u FIS-u u vrijeme kada je tamo bilo teško izboriti mjesto pod suncem. Stari je bio rukometaš, jakih žilavih ruku i mogao je dobro da fizički potegne. Marjan se krivio i jaukao ali nije bilo šanse da se iskobelja iz željeznog stiska oko mišice. Stari mu je prijetio i palio čvoke sve dok ovaj nije kroz plač obećao da više neće nikada prići blizu mene. I stvarno, od tada Marjan me samo gledao iz daljine kako pijem svoju kokakolu dok se vraćam iz trgovine sa gomilom kusura u ruci. Čak mi ni Sladoje više nije palio čvoke ni klempe, već me tapšao po ramenu i kezio se nesuvislo, gurajući mi prijateljski u ruke sličice fudbalera koje je nekom zdipio samo koji minut prije.

Kao klinac volio sam se družiti sa starijima od sebe, bili su pametniji i viši. Bilo je moćno biti sa nekim ko je jači od tebe i ko te može štititi od drugih ako zatreba. Povrh svega, meni djavo nikada nije davao mira, vazda sam se petljao u sve i svašta. Kad god je neko popravljao motor ja sam dodavao kliješta, kad je majstor popravljao TV ja sam palio i gasio struju, kad su radnici farbali zgradu ja sam dodavao kante sa bojom i išao po mesne doručke, cigare i pivo. Jako često sam slušao svoje vršnjake kako prepričavaju svoje dogodovštine sa starijima, i opisuju njihove podvige. Svega je tu bilo, nikada nije bilo dosadno sa odraslima. Želio sam da što prije odrastem da bih i ja mogao da radim sve što mi padne na pamet. Jednom prilikom su me pitali drugari hoću li da im se pridružim u novoj avanturi. Ide se uvečer sa starijima iza Doma Milicije da se gleda. “Šta se gleda?” pitao sam. “Gole balerine, budalo!”, reče neko stidljivo sa podsmjehom.

Tih dana je mnogo predstava igralo u Domu Milicije. Program je bio zaista bogat, a sjećam se da je posebnu pažnju privukla predstava “Omer Paša Latas” sa Josipom Pejakovićem u glavnoj ulozi. Dosta raje iz kvarta je išlo da gleda predstave, imao se osjećaj da je to pozorište “naše” jer smo živjeli pored njega. Bilo je dosta baleta tih dana, što se itekako odrazilo na učestalo gledanje “predstava” iza zgrade, kroz prozor svlačionice.

Prešli smo ulicu i krenuli prema procjepu izmedju Doma Milicije i susjedne zgrade. Preskočili smo žičanu ogradu sa bodljikavom žicom na vrhu, tu su već bili Jota, Mićo, Kemo i još par likova i uveliko su kužili šta se dešava unutra. “ŠŠŠŠŠ! odmah su nas upozorili čim smo se pojavili. Buka je mogla sve upropastiti. Prozori svlačionice su bili prefarbani izvana i neko je sastrugao boju na nekoliko mjesta tako da se moglo komotno viriti unutra. Izmedju zgrada je bio povelik procjep tako da se moralo paziti gdje se staje. Na dnu je bilo dosta smeća, razbijenih flaša i vode, i ko god bi upao dole, ne bi se veselo proveo.

“Joj sisa, jebem ti sunce!” uzviknu potiho kroz zube Jota. “ Daj da vidim!”, graknusmo svi ko jedan. Počelo je guranje i bitka za jednu malu rupicu, jer su druge bile zauzete od ostalih starijih momaka, kojima nije padalo napamet da nama mladjima ustupe mjesto ni za par sekundi. Nakon dosta komešanja, došao je i na mene red i prislonio sam glavu uz staklo. Sa tog mjesta se nije dobro vidjela cijela prostorija, vidjeo sam samo dva metra ispred sebe prema dole, gdje je jedna starija podebela gospodja u čipkastom grudnjaku i velikim gaćama sjedila na stolici i gledala se u ogledalo sa mnogo žarulja. Drugi su imali mnogo bolje poglede i moglo se vidjeti mnogo više i dalje. Gledali su kako balerine izlaze ispod tuša i brišu peškirima vodu sa ledja, grudi i naravno, izmedju nogu. Stvar je kulminirala i uzbudjenje je sviju zahvatilo.

“Jes´ mi se napuc´o!” reče jedan od starijih, pokazujući prstom na ispupčenje na trenerci. Meni nije bilo jasno o čemu se radi, za mene nije bilo nikakve logike u svemu tome. U neka doba neko je iz zajebancije glasno graknuo ne bil´ iz pakosti zajeb´o sviju: “DAAAJJJJJJJ SISEEEEEEE!. Neka balerina je vrisnula i krenula da urla odozdo. Svi smo se usrali i krenuli da panično preskačemo ogradu i bježimo u mrak Điđikovca. Onda smo sjedili na klupi i smijali se onome što smo vidjeli. “Predstave” nisu trajale dugo poslije toga, počeli su da dolaze oni mnogo stariji i da donose neke kurtone. Došla je i milicija i stvar je bila gotova. Prozore su zatim prefarbali iznutra.

Nakon toga se išlo sa starijima viriti u napušteno obdenište “Mladen Stojanović” (sadašnja Francuska ambasada) gdje su u neka doba počeli da dolaze parovi koji nisu imali gdje da se “druže”. Mi smo čekali ispred obdaništa dok neki par ne bi ušao unutra, pa smo se zatim lagano ušunjali za njima i slušali šta to oni rade. Nakon nekog vremena i to dosadi, pa smo obično razbijali flase od zid dok su ovi ležali polugoli na kartonskim kutijama. Onda bi nas muški akter zaganjao i to je bila super avantura, mada bi neko znao biti uhvaćen i popiti pokoju pljusku. Sve je to bilo jako zabavno dok nije opet došla milicija, sve rastjerala i udarila lokot na vrata.

Narod je uvijek volio jufku u jufkarnici “Vardar” koja je do rata radila u Skerlićevoj ulici prekoputa ženskog akušerskog dispanzera. Vlasnik je bio oniži brko porijeklom iz Makedonije. Bio je i vlasnik crvenog stojadina sa spojlerima i raznoraznim naljepnicama inostranih firmi koje su proizvodile motorno ulje. U gornjem uglu šoferšajbe je bila velika zelena prozirna naljepnica “Turbo”, a volan je bio presvučen rutavom ovčijom kožom. Iza gepeka je mahala ruka sa nekim natpisom dok je auto bio u pokretu. Auto je uvijek palio iz prve, i uz bučan start puštao je brko dušu jadnom stojadinu, koji se uz veliku patnju propinjao i hvatao karburatorom zrak dok je pedala za gas bila pritisnuta do kraja, a gume slajdrale ispaljujući kamenčiće i oblake prašine.

“Vardar” je tih godina odlično poslovao. Svaki dan je bila navala na jufke, koje su se konstantno razvlačile na velikom okruglom stolu koji se mogao vidjeti kroz uvijek otvoreni prozor. Unutra se uvijek cvario jedan radnik krupnih crnih ociju sa gustom tapiserijom na prsima i zlatnim lančičem oko vrata, koji je go do pojasa brzim i fascinantnim pokretima razvlačio tijesto, koje je sasvim sigurno natapao sopstvenim znojem. Mi djeca smo ga znali zajebavati, a on je ponekad nervozno poskočio kao da nas hoće zaganjati, a mi smo iste sekunde udarili u paničan trk u suprotnom pravcu, plašeći se jufkara u pokretu .

U neka doba brko je skontao kako bi dobar posao moglo biti pravljenje korneta za sarajevske slastičarne. Nabavio je poveliku mašinu koja je mogla u isto vrijeme pri velikoj temperaturi ispeći 50 korneta. Uskoro se iz daljine mogao čuti prodoran zvuk šišteće pare, koja je kao iz neke lokomotive pod velikim pritiskom izbijala iz mašine, da bi u slijedećem potezu brke gomila korneta bila izbačena u kartonsku kutiju na podu, koji su zatim slagani jedan u drugi u do plafona visoke gomile. Mnoge slastičarne su se kod njega snadbdijevale. Korneti su se mogli kupiti i na malo, i bili su jako jeftini, tako da smo mi djeca dolazili da kupujemo gomilu korneta kada nije bilo dovoljno para za sladoled kod Bajramovića na uglu kod Druge gimnazije. Korneti su bili svježi i zaista ih je bio merak grickati.

Jedne godine navala je postala još veća, cijeli grad je pricao o zlatno žutim jufkama u “Vardaru”. Svi su se ibretili boji jufke i mogućoj količini jaja koje je brko nesebično krkao u jufke. Redovi su postajali sve veći sve dok se jednog dana nije pojavio plavo-bijeli stojadin sa upaljenom rotacijom iz kojeg su izašla dvojica brkatih milicionera, koji su velikom brzinom izveli brku jufkara sa lisicama na rukama i zatim udarili po gasu milicijskog stojadina, koji se uz veliku patnju propinjao i hvatao zrak dok je pedala za gas bila pritisnuta do kraja, a gume šlajdrale ispaljujući kamenčiće i oblake prašine.

(Ispostavilo se kasnije da je sanitarna inspekcija u jufki otkrila tragove polikolora.)

To mjesto se nekako samo od sebe nametne po nekim prirodnim, društvenim, ekonomskim, raznoraznim mjerilima. Ljudi su se od pamtivijeka okupljali oko nečega: oko vatre, pokraj vode, u pećini, ispred piramida. Gradovi su nastali tako što su se ljudi okupljali oko zajedničkog interesa ili pak plodnog tla, dobre vode, pogodnog geografskog položaja, na važnijim putevima ili pak sigurnim uvalama i vukojebinama gdje se narod mogao zaštititi od nadolazećih vojski ili opakih boleština. Ljudi se okupljaju i na određene dane, slave što se slaviti treba, okupljaju se da nekoga isprate na onaj svijet, da na ovaj svijet nekoga dočekaju. Vjenčanja, koncerti, večeri poezije, protesti, parade, kafane, razloga za okupljanje će biti dok je svijeta i vijeka. Mi smo se na Điđikovcu uvijek okupljali na klupi ispod breze između (nekadašnjih) brojeva 5 i 9 bez nekog osobitog razloga.

Na klupi su birvaktile prvo sjedili i pričali penzioneri; babe i dede, donosili šamarlice da na njima mogu spustiti džezvu sa kafom i šećerluk dok sjede i pričaju i puše cigarete. Na klupi su mame djeci (nama) iznosile šnite kruha namazane “Gavrilović” paštetom, jer je djeci bilo slađe jesti u društvu druge djece. Po klupi su se vozili autići i slagale lutke. Na klupi su se mijenjale pelene, prljava odjeća, sa klupe su roditelji posmatrali djecu kako se igraju u plitkom bazenu na sredini igrališta. Na klupi su se u večernjim satima mogli vidjeti parovi kako se ljube. Klupa je vremenom postajala sve posjećenija i struktura onih koji su je koristili se vremenom mijenjala. Klupa je čak postajala žrtva iživljavanja povremenih upada vandala i jalijaša koji su lomili i čupali grede, a jadni parkaši su uvijek morali da je uporno i stoički popravljaju i farbaju.

Svaki dan bi neko prvi sjeo na klupu a ostali bi se lagano skupljali kako se kome ćefne ili kako koga puste roditelji napolje. Tlo oko klupe je od silog tabanja nogama i pljuvanja postalo totalno ogoljeno od trave, a sve naokolo prekriveno opušcima i ljuspicama od košpi. Prašina oko klupe je ljeti bila nesnosna dok se igralo lopte i moralo se sve posipati vodom, a sjemenke koje su padale sa breze su uvijek svemu davale neku svijetlozelenu nijansu. Biljne uši su stalno padale sa lišća na naše glave i morale su im se paliti čvoke i klempe. Klupa je služila kao gol dok se igralo glasno fudbala (uprkos protestima komšija), služila je i kao podloga za sto za stoni tenis, šperploče ukradene sa gradilišta. Na njoj su cugali stariji momci, na njoj su i dalje kasno u noći parovi vodili ljubav (i ostavljali sve više upotrebljenih kurtona ispod nje). Po klupi se pišalo, sralo, skakalo, na njoj se spavalo, u klupu su se gasili čikovi, urezivala imena. U neka doba su i radnici sa obližnjeg gradilišta, moleri Durmo i Bodo na njoj rezali kruh i palili vatru ispod da bi podgrijali “Haše” ili “Goveđi Gulaš”, zatim bacali u obližnje žbunje prazne čase od jogurta i okorke “parizera”. Kese je znao da se baci sa klupe kroz zrak kao gepard (sa poprilične udaljenosti ) i da se napokon na kraju leta uhvati rukama za isturenu granu breze, na zaprepaštenje nas ostalih koji nismo mogli vjerovati njegovoj snazi i majmunskoj vještini.

Klupa je korištena kao startna pozicija za maraton na našim dvorišnim “olimpijskim igrama” koje smo dvaput godišnje održavali. Na klupi su se mijenjale sličice fudbalera, igrala poklapa, slike-bijelo-pola-cijelo. Na klupi se i kockalo, igralo šaha i domina, ispred klupe su se igrali klikeri. Klupa je služila ko generalštab prilikom napada na “Adnanovce”, susjedno dvorište u Skerlićevoj, koje smo (mi “Điđikovci” ) napali nekoliko puta sa bocama napunjenim prašinom koju smo rukama skupili oko klupe. Zimi smo igrali hokeja kada se ispred klupe smrzne velika bara, a klupa je ponovo postajala gol. Na klupi se nije mogao igrati pucomet (stolni fudbal) jer je teren zbog nepravilnih greda postajao neravan, pa se moralo igrati na simsu obližnjeg haustora (to je bila jedna od rijetkih aktovnosti koja nije zahtijevala klupu). Jedini je Jota imao pucomet-stadion s reflektorima na baterije pod kojima se moglo igrati do kasno u noć. Jedino je on znao igrati sa puknutim fudbalerom koji je umjesto federa imao neku gumu, i sa njim je sa velike distance postizao golove koje je proslavljao sa uzvikom “Kustudić!!!”, imenom fudbalera koji je bio standardni prvotimac Rijeke u to vrijeme, koga je Jota jako volio.

Sa klupe su Bure i Kemo konstantno dobacivali prolaznicima i podjebavali koga su stigli. Frustracije koje su izazivali su bile stvarne. Svi su se plašili da ih njih dvojica ne ufate u pilanu, bolje je bilo izabrati neki drugi put do kuće nego proći pokraj njih. S druge strane, Kemo je ganjao svakoga oko klupe da ga spuca nogom ko god ga je nazvao nadimkom “Karamedo” , za njega lično uvredljivim. Na klupi je tih dana Mićo svirao “Smoke on the Water” na prvom (lažnom) “Fenderu” nasuho bez pojačala, na divljenje svih prisutnih. Pokazivao nam je i svoje nove ploče koje je naručivao iz Londona, koje je kasnije presnimavao raji za lovu.

Mnogi su tih dana otišli na “Hipi klupu” u veliki park, neki kasnije na klupe u Vilsonovo. Klupa je postepeno postajala sve usamljenija, više nije bilo djece da na njoj prave pizdarije, više nije bilo parova iz medicinske i trgovačke škole da na njoj nespretno vode ljubav. Povremeno su dolazili neki da duvaju “Sintelan”, da motaju džointe, vrište glasno. Povremeno se kuhao i rokao heroin, na klupi se kljucalo i povraćalo. Klupa je postajala sve gora i gora i sve manje posjetilaca je dolazilo da sjedi na njoj. Onda je kao šlag na tortu došao rat, i prva granata koja je pala na Điđikovac je udarila u brezu iznad klupe, skoro prepolovivši drvo. Sama klupa je totalno izrešetana gelerima i do kraja upropaštena. Sva sreća pa je klupa bila zaboravljena, prevaziđena i odbačena i da taj dan niko nije sjedio na njoj. Ubrzo je došla zima i klupa je bila jedna od prvih žrtava hladnoće. Neko je tokom noći izbio ranjene grede, odnio ih kući, iscjepao i naložio.

Prije popodnevne nastave u školi mama me ponekad vodila u novoizgradjenu robnu kuću “Sarajka” na pečenu piletinu. Piletina je zaista bila ukusna i vrtila se na velikoj rotiseriji, sa koje se mast cijedila u potocima. Miris pečene piletine se širio cijelom robnom kućom i bilo je teško ne svratiti u prizemlje, u prvi veliki sarajevski supermarket, koji je jedini imao velike korpe na točkovima, koje su pojedinci gurali ispred sebe čak i kada se kupovala samo čokolada ili parizer. Jednom prilikom smo stajali u redu za piletinu pored Žarka Varajića, poznatog cetra sarajevske Bosne, koji je izgledao nevjerovatno visok sa moje tadasnje perspektive. Od njega sam dobio autogram kojeg sam isti dan izgubio medju papirnim salvetama kojima se sa obraza brisala pileća mast. Obično bi smo sa vrućom piletinom sjeli na “Hipi klupu”, koja je tih godina bila puna krcata mladeži koja je tu trazila drustvo i razonodu.

“Hipi” klupa, dužine 20 metara, je sagrađena na početku velikog parka, a prekoputa poznate kafane “Park”, često farbana tamno-zelenom bojom od strane parkaša, koji nisu uvijek stavili prolaznicima do znanja da je klupa tek ofarbana, pa bi se poneko “upecao” i dobio par zelenih štrafti preko pantalona. Bilo je tu svakakvih likova, odrpanih čupavaca sa okruglim “Lenon” cvikerima koji su stalno nesto dimili, parova koji su se bezrazložno ljubakali i valjali po travi, brkatih milicionera koji su podozrivo posmatrali one sa ofucanim jeans jaknama sa ispisanim znakovima “Peace” i “Doors”. Mnogi su stalno dizali dva prsta u zrak kada su se pozdravljali, i koristili neke nove riječi kao sto su “nafurati”, “trip”, “spid”, “haj”, “dzoint”. Tata je kasnije rekao da je to sve goli “Hash”, a neke komsije bi sav taj “prozapadni šljam” pobile i bacile u jarak.
Hipi klupa je bilo mjesto na kojem je trebalo biti viđen, mjesto gdje se dolazilo iz najudaljenijih dijelova grada. Neki bi slučajno sjeli na klupu pa bi se “provalili”, bili bi postovjeceni sa onima što tamo sjede pa je poslije trebalo dokazivati suprotno. U neka doba su i vidjeniji građani poceli da tu svraćaju, poznati muzičari i intelektualci. Debate su se vodile tih dana o tome kuda ide naša omladina. Čak se i Balaševic tih dana oglasio svojim stihovima :

Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok
Jer slušamo ploče i sviramo rock
Al’ negde u nama je bitaka plam
I kažem vam šta dobro znam
Računajte na nas!
Par generacija se tu smjenjivalo dok konačno “Hipi klupa” nije izašla iz mode, pa su klupu pohodile samo curice iz Trgovačke škole koje su tu svraćale na svom putu prema dalekim gradskim predgrađima. Kada sam poodrastao i ja sam se smatrao za “hašišara” (mada se nisam drogirao) i bilo mi je žao što sam propustio zlatne dane “Hipi klupe”, stigao sam na kraj partija. Hipi klupa je obilovala raznim likovima. Lik koji se svakodnevno mogao sresti je bio poznati hipik Haug. (Neki su govorili da je jednom uzeo previse tripova pa je “ostao” na njima). Bio je pomalo hiperaktivan, kalemio cigaretu na cigaretu, sa svima je bio dobar. Nosio je jedne te iste jeans pantalone i jaknu sa mnogo prišivenih hipi simbola. Sve to je on posmatro kroz velike tamne naočale, kroz koje nikad nisam uspio da vidim njegove oči.

Pored Hauga i ostalih popularnih hipika svakodnevna pojava na Hipi klupi je bio Aco. Čovjek u svojim ranim šezdesetim, onizak i proćelav, poguren i sa zrikavim ocima, je bio blago poremećen. Nije nikad ništa govorio osim kada bi prilazio djevojkama da ih nešto pita. Pitanje je uvijek bilo isto: “Oprosti, mogu li malo da ti češljam kosu?”. Naime, Aco je imao (seksualni?) fetiš na žensku kosu, i ponekad bi neka djevojka dopustila da Aco odradi svoje. On bih onda izabrao jedan od pedeset češljeva koje je imao u unutrašnjem džepu, i sa nevjerovatnim uživanjem je krenuo da češlja, češlja, i češlja, sve dok ženska osoba ne bi prekinula seansu i skinula prezadovoljni izraz sa njegovog lica. Acu bi ponekad zajebavala djeca, a neki bi ga tjerali od hipi klupe, govorili mu svašta. On bi se samo udaljio uzdignute glave, i otišao do obližnjih klupa s druge strane parka, u potrazi za novom djevojkom duge plave kose, za novim zadovoljstvom.

Ubrzo je stigao hevi-metal, pa sam se radije vukao po baščaršiji tražeći željezne nitne za namještaj i toke koje bih prišivao na svoju plavu džacku kecelju odrezanih rukava ili pak JNA kaiš od starog. Bio sam ljubomoran na one u raji kojima su roditelji dopustili da nose hevi metal-narukvice na ruci. Bio sam osuđen samo na bedževe loseg kvaliteta koji su se poručivali od nekog tipa iz Gornjeg Milanovca.

Kasnije sam, u nedostatku para za cuganje u kafani, dolazio na “Hipi klupu” sa društvom da popijemo naiskap flašu najjeftinijeg bijelog vina “Ikan” na putu prema diskoteci “BB”. Nekada sam na toj klupi znao provesti i dobar dio noci, kada bi se pretjeralo sa konzumacijom alkoholnih pica.

Klupa, to jest kameni dio, je jos uvijek tu (u nedostatku drveta za lozenje ljudi su u ratu poskidali drvene grede sa klupe i kroz metke i granate ih prtili u svoje hladne stanove). Mozda će jednog dana neka nova generacija klinaca otkriti “hipi klupu” i tu provoditi dane i godine, mozda će se gradske vlasti sjetiti i vratiti drvene grede nazad i sacuvati od nestanka mjesto na kojem se mnogo toga desilo što nikada nećemo saznati.

“Hajde udji, šta se stidiš…On te čeka u svojoj sobi…Evo papuče su ovde…Koje ćeš?…Ove su malo manje i imaju rupu ali valjaće ti”, kaže manje više svaka domaćica na svakim vratima svakog stana u koji sam ikad pokušao ući u Sarajevu. I čim se otvore vrata odmah te neumitno zapljusne snažan topao talas iznutra koji je kombinacija teške omore koja se sastoji od razlicitih paleta mirisa: od toga šta se tog dana našlo na šporetu (i svih prethodnih decenija), jeftinog jednobojnog itisona prostrtog preko hodnika, naftalina, kreme za cipele, eventualne memle ili pak kiselog kupusa ako je omanja kaca bila ispred vrata u nabrzaka sagrađenom metalno/staklenom, u crno obojenom predvorju, koje su neki ljudi sebi napravili sa ili bez dozvole kućnog savjeta. Sve vješalice na početku hodnika su uvijek bile iste, sa jako malim varijacijama.To je bila neka kao polu-stalaža od iverice presvućene plastičnim motivom nekog loše odštampanog egzotičnog drveta, sa nekoliko ladica na dnu za četke i kreme, velikim prostorom za vješanje jakni i kaputa na kuke u sredini i ogledalom u pozadini, koje je redovno bilo totalno blokirano, i da bi čovjek vidio barem malo svoj odraz morao bi računati na gornje uglove koji su ipak bili povisoko za većinu ljudi. Jedina pristupačna stvar je uvijek bila velika kašika za cipele ugradjena u komad trske koja je na drugom kraju imala plastičnu ruku za češanje po ledjima, koju niko nikada nije koristio. Na zidovima honika su najčešće visili suveniri: Mostarski most, spomenik na Kozari, frula ili dvojnice, kupljeni gobleni, eventualna tapiserija Plitvičkih jezera ili stalak sa telefonom i telefonskim imenikom, koji je nekada znao biti dio stalaže za papuče i cipele. Svaki hodnik je imao plafonjeru u kojoj je samo jedna sijalica radila. Sijalice su bile lošeg kvaliteta i nikom se nije dalo da stalno mijenja samo jednu, već se čekalo da obadvije crknu pa da se tek onda neko s mukom popne na šamarlicu od sklepanog drveta i promijeni obadvije sijalice od 60W, očekujući medalju nakon obavljenog posla. Ako je neko baš bio entuzijasta, onda je iznutra očistio sve one silne muhe i komarce koji su godinama osamljeni umirali unutra. Hodnik je uvijek obilovao raznoraznim štekerima za ostale prostorije, a najupečatljiviji je uvijek bio onaj za kupatilo. On je uvijek imao barem jednu sijalicu upaljenu (koja je uvijek žmirkala) , radio je bojler ili pak veš-mašina. To je bio i naviše korišten šteker u kući i oko njega bi zid bio najprljaviji i najmasniji. Najinteresantnije je da je taj šteker uvijek imao utičnicu koja nikada kod nikog nije radila. Naravno, svaka kuća je znala koji šteker je za što, jer bi se desilo da umjesto svjetla upalite grijalicu, pa vas je domaćin morao upozoriti koji šteker da pritisnete, ako to već nije uradio za vas.

Muzika iz veš mašine je bila redovna uvodna simfonija na ulasku u stan, pogotovo ako je program bio na zadnjoj etapi “centrifuge i tokate u D-molu”. Nekada bi domaćinima to bilo malo neprijatno pa bi se iz kupatila čuo onaj reski zvuk energičnog okretanja velikog gumba i nagli prestanak rotacije. Veš mašina je i dalje pumpala prljavu vodu kroz gumeno crijevo napolje u kadu, pa se na kraju čulo i isisavanje zraka iz slivnika prilikom odlaska zadnjih litara prljave vode iz kade. Naravno, miris veš mašine je takodjer bio dominantan, pogotovo one velike tople gumene cijevi za odvod iz mašine, koja se nekada znala kao piton otrgnuti od kanafe kojom je bila labavo svezana za slavinu, pa je znalo biti poplave. Srećnici koji su imali odvod na sredini kupatila su imali manje problema u tim situacijama. Veš mašina je uvijek bila pretrpana svim i svačim; četkama za kosu, viklerima, neseserima, raznom kozmetikom, starim rđavim “Gilette”žiletima vraćenim u pakovanja, iskorištenim čačkalicama za uši, spužvama i ostalim pizdarijama, a na njenim uglovima su bili tragovi istopljene plastike od dogorjelih cigareta. Iznad veš mašine je bio ormarić sa ogledalom, koji je takodjer imao u sebi šteker za aparate za brijanje koji nikad nije radio. Kada se otvore vrata sa ogledalima unutra je uvijek bilo svega; starih četkica za zube, iscijedjenih pasti za zube, tampona, “Brion” “Ralon” i “Pino Silvestre” kolonjske vode, hansaplasta, pinceta i ostalih pomagala za ljepotu i brijanje. Lavabo je takodjer uvijek bio tipski, mada je stalak za sapun uvijek bio drugačiji, koji je uvijek “sam od sebe” upadao unutar lavaboa. Sapun nikada nije bio usamljen, jer je redovno bio zgnječen zajedno sa ostatcima prethodnog sapuna, i tako unedogled. Stalak za ručnik je imao barem tri grane za tri različita peškira, mada je uvijek visio samo jedan. Bojler je uvijek bio kao neka avionska bomba koja je ispuštala čudne zvukove. Bilo je uvijek neprijatno leći u kadu punu vode sa tim ogromnim i teškim eksplozivnim bojlerom iznad glave koji je visio na par rđavih šarafa. Pločice po kupatilu su redovno bile obljepljene dječijim naljepnicama, ponekad i sa malim samoljepljivim vješalicama za male guzne peškiriće. Toalet papir je dugo vremena bio konfuzna stvar jer su bila dva tipa; ovaj obični u rolni i onaj stari takozvani “Krep” papir u lističima. Neke kuće su imale stalke za krep pa su rolne stavljali na vrh, ili su pak imali stalke za roll papir, pa su krep stavljali na vrh. U svakom slučaju, papira je ipak bilo dovoljno samo kada gosti dolaze, nije bilo improvizacija od salveta ili papira za umotavanje poklona.

Ulazak u dnevnu sobu iz hodnika kroz velika zamagljena staklena vrata je uvijek bio neprijatan, jer niko nije htio da se pozdravlja sa cijelom familijom prijatelja kojeg si posjećivao. Htio si samo da što prije strugneš u sobu neprimijećen, ali to nije bilo uvijek moguće. Trebalo je u najboljem slučaju razmijeniti par rečenica sa ukućanima koji su se zatekli, ili pak se upoznati sa nekim nezainteresovanim komšijom koji se takodjer zatekao na kafi. Prostorija je naravno bila zadimljena od cigareta, prozor obično nije otvaran osim ako grijanje tog dana nije bilo osobito pretjerano, što se znalo ponekad dešavati u stanovima sa centralnim grijanjem. Taj zvuk vrele pare koja lagano pišti iz ugla sobe se zaista odmah mogao čuti. Ako nije bilo centralnog, neko stariji je uvijek sjedio na termoakomulacionoj i nešto drkao oko termometra.

Nije bilo stana koji nije imao neke slike na zidu. Debeli zlatni ramovi su bili obavezni kada su u pitanju Berber, Zec, Jelkić i mnogi drugi umjetnici, mada su i njihove reprodukcije takodjer imale identične zlatne ramove. Ponekad bi bilo i nešto naivnog slikarstva nepoznatih umjetnika, scena sa sela ili mora, a i poneki slabo uramljeni ulični potret olovkom za 5 minuta. Fotografije su bile rijedje na zidu jer su imale posebna mjesta na kredencima ili regalima. Svaki kredenac je imao obavezne komplete za čaj ili kafu koji nikada nisu bili korišteni. Tu je uvijek bilo sitne keramike, obavezni olimpijski “Vučko” čokalji i medalje, minijaturna skulptura foke za mediteranskih igara u Splitu 1977, skakavac sa ping/pong lopticom sa SPENS-a, prvenstva stonog tenisa u Novom Sadu. Znalo je biti i nekoliko značaka sa balkanskih atletskih igara u Sarajevu utaknutih u neku spužvu, a sve to postavljeno preko komplikovanih ručnih radova koje su isplele domaćiće ili su pak kupljeni na pijaci. Tepih je takodjer bio obavezan, što više boja i motiva je bilo poželjno( što manje bijelih), a mrlje od prosute kafe ili ulja su se u to vrijeme brašnom skidale i izbijale, što nikada nije fukcionisalo kako treba. Nesretnici su morali klofati i prati ćilime redovno, jer ni usisivač nikada nije radio kako treba, papirne vreće za njih je bilo teško stalno prazniti pa lijepiti nazad selotejpom jer ih nije bilo za kupiti. U svakom mometnu u zgradi je neko usisavao kuću, tako da taj zvuk je bio prisutan kako god okreneš.

Kada već sjedneš za stol sa roditeljima svog prijatelja i ako si baš prinudjen na to, onda moraš biti nasmijan i fin i sakrivati poderana koljena i bedževe. Nemoguće je odbiti sok na razmućivanje ili hurmašicu, dok je na televiziji drmala neka glasna glupost koja odvlači pažnju. Takodjer nije poželjno gurati ruke ispod stola jer ima pojedinaca koji ne znaju šta će sa slinama slučajno iskopanim iz nosa. Samo ih brže bolje otaru, nadajući se da su to napravili neprimijećeni. One se kasnije svrdnu i u najboljem slučaju otpadnu, ali u najvećem broju slučajeva ne. Poneko mlađi zalijepi i žvaku. Sečija ili kauč su obavezno prekriveni nekim drugim materijalom da se originalni ne bi rabio. Rubovi kauča su se redovno cijepali od upotrebe i nekada su ljudi znali stavljati manje ručne radove preko neuglednih detalja. To nikada nije funkcionisalo jer su oni stalno padali. Nekada su se ruke znale same od sebe zavući u procjep kauča i dotaknuti dno, gdje je uvijek bilo neke prljavštine, poneki novčić ili pak hemijska olovka. U rijetkim slučajevima je novčić bilo teško neprimijetno izvući ispred očiju domaćina pa je bilo umjetnost ne napraviti nikakvu grimasu.

Glavna soba je uvijek imala poluotvorena vrata od sobe gdje je polumraku boravio deda ili baba. Kroz procjep se uvijek moglo vidjeti lice stare osobe kako leži na svom krevetu, ogrnuta kućnim mantilom na okomite bolničke štrafte i kako beživotno pilji u zid ili pak čita novine, eventualno gleda crno/bijeli televizor koji je iz glavne sobe nedavno prebačen nakon dolaska novog “Grundig” televizora sa 8 kanala koji su se aktivirali na dodir. Luster u glavnoj sobi je takodjer bio čudnovata kombinacija sijalica koje rade ili ne. Neki lusteri su bili pravi aerodromi za muhe, koje su uvijek zujale i vrzmale se naokolo. Ormarić za reprezentaciju je uvijek bio poluotvoren i bio je uvijek pun praznih kutija od boca viskija ili punih boca raznih sokova u kojima nije bio sok. Svaka od njih je imala svoju malu naljepnicu sa imenom rodjaka od koga dolazi ili bi pak nešto misteriozno bilo našvrljano na samoj boci. Pepeljare na stolu su uvijek bile na centralnom mjestu i neki su imali one koje se same zatvaraju-otvaraju na pritisak na dugme da čikovi ne bi smrdili.

Odlazak u sobu osobe koju si došao da posjetiš je pravo olakšanje. Sve se iznenada mijenja, već se ukazuju prvi posteri “Vatrenog Poljupca”,”Vajte” i “Tosca 15” zvučnici. Drma “Iron Maiden” i light show je napravljen od čaša za jogurt. Svuda naokolo su razbacane školske teke, prljave čarape, stare igračke, žice i joysticks od “Commodore 64”. Na kompjuteru se ne može igrati tek tako jer se mora sačekati vrijeme kada nema nikoga u dnevnoj sobi da bi se kompjuter priključilo na televizor. Tu se nalazi i krstasti šrafciger za korigovanje glave na kasetofonu kompjutera, i gomila najnovijih programa na ORWO, AGFA i IPLAS kasetama. Ispod kreveta su časopisi sa drkomaterijalom, prazna kutija od najnovijih adidaski, klizaljke “hokejke”, i kojekakve presvlake za auto. Preslušavanje najnovijih albuma traje neko vrijeme, a na akustičnoj gitari sa polomnjenim šarafima za štimanje se pokušava skinuti poneki rif. Ormar je prelijepljen fotografijama raznih muzičara a na vrhu ormara se nalaze ukrasi za jelku, kofer sa morskim stvarima, a pored ormara skije, zastava FK Sarajeva i stare roletne koje je davno trebalo baciti. Na policama se nalaze knjige uglavnom nepoznatih autora dobijenih za rodjendan, enciklopedije i atlasi, gramofonske ploče i ruski “Zenit” fotoaparat.

Parket se izdigao na mjestu gdje cijev od centralnog grijanja ide prema komšiji, i stalno pucketa od promjene temperature zavisno od protoka tople vode. Cijev je prefarbana mnogo puta i toplota bijelu boju nakon nekog vremena pretvori u žutu, koja onda krene da se guli i otpada i onda se sve to ponovo farba. Izmedju parketa se godinama skuplja prljavština i kada se iščačka šrafcigerom mogu se naći špenadle, dlake, nokti, pa čak i šibice. Na prozorima se nalaze umotane plahte da hladnoća ne bi ulazila ispod prozora koji slabo dihtuju. Ponekad bi neko zalijepio samoljepljivu spužvu koja bi se jednostavno presamitila pri otvaranju prozora i ne bi bilo više nikakvog efekta. U sobu gdje spavaju roditelji se obično nikada ne ulazi, mada se i unutra ponekad zrakne i ugleda se spavaćica prebačena preko stolice, fen na krevetu, kravate kako vire iz zatvorenog ormara, relativni nered.

Rijetko kad bi se ulazilo u kuhinju koja je uvijek bila identična u svakoj kući. U njoj je uvijek bila neka aktivnost, nešto bi se peklo ili kuhalo, sjedila bi komšinica i uz cigarete i kafu prepričavala cijene sa pijace. Vrh ekspres lonca je furao ukrug kao sumanut i šištao na visokoj frekvenciji, dok je svjetlo iz rerne govorilo da se neka aktivnost dešava i unutra. Prozori su bili zamagljeni, i voda sa njih se cijedila na uginule biljke u saksijama. Svježa fasunga se još nalazila na podu i trebalo je sve to ugurati u špajz. Paprike se moraju ispeći i oguliti za ajvar, krompir mora da ide u podrum, posut “Tuberajtom”, novim sredstvom protiv truljenja krompira. Tu je i izlaz na balkon, na kojem je već svježe prostrt veš iz zadnje odrađene mašine, koji ponekad u zimskim mjesecima zna da miriše na dim i sumpor. Balkon je pun kesa sa smećem spremnim za kontejner, na njemu se nalaze stare sanke, alat, sjekira, masni roštilj, mrtva kornjača, metla i sanduk sa čizmama, uprtačima i uniformom za rezervu. Na balkonu je i antena, prekrivena ptičjim govnima, koja je već poprilično kliznula prema dole i umjesto na Hum gleda na Trebević. Na simsu balkona je gomila drvenih štipaljki i poneka saksija sa takodjer uginulom biljkom i nekoličinom opušaka i šibica uguranim u zemlju.

Postoje različiti mirisi koji vraćaju unazad, daleko u mladost u momente kada su zapisani u sjećanje. Nekoga u mladost vraća miris svjezeg kruha ili pak novog automobila, miris papirnih novčanica ili baby pudera. Prije neki dan sam u jednoj bolnici osjetio miris identičan trpezariji u svom starom obdeništu gdje sam zajedno sa ostalom djecom doručkovao jetrenu paštetu namazanu na kruh uz čaj od kamilice. Stajao sam neko vrijeme kao skamenjen i neprestano mirisao zrak par minuta, njušio kao pas, uživao u mirisu kojeg nisam osjetio 35 godina, bio totalno opčinjen i zanesen. A bio je svjež kao da sam se u tom momentu nalazio u obdaništu okružen ostalom djecom.

Mnoge mirise je lako osjetiti ponovo. Sapun za djecu “Nevena-Leskovac” se može kupiti i dan danas, i on vraća unazad u toplinu male plastične kade u kojoj su nas roditelji kupali. Miris automobilske gume vraća unazad u prodavnicu “Sava-Kranj” koja se nalazila pokraj slastičarne “Oloman”, u koju sam išao sa tatom da kupim novu gumu za bicikl. Miris mora i plaže me nosi na Lopud 70’tih, a miris luke nazad u Dubrovnik, gdje se čekao trajekt. Miris lanenog ulja oživljava asocijacije na atelje mog pokojnog ujaka – velikog slikara Marija Mikulića, a miris pokretnih stepenica na robnu kuću “Sarajka”. Miris tigrove masti je rezervisan za sobu moje bake. Cigaretama zadimljena prostorija podsjeća na posjete velikog broja žena koje su svakodnevno dolazile u kuću na kafu i razgovor, miris gas maske i naftalina podsjeća na odlaske oca u rezervu. Miris borove šume vraća na izlete žičarom na Trebević, a miris znoja,baruta i drva koja gore baca nazad u tranšeje nesretnog rata.

Smrad dizela pripada “Ikarus” autobusu br. 14, a isparenja benzina sa dvotaktolom Ahmetovoj “Jawi” na kojoj me je znao provozati oko Djidjikovca. Smrad raspadajuce kože i mesa na posao koji sam dobio preko omladinskog servisa, gdje sam istovarao građevinske skele pokraj tvornice za preradu mesa i mesnih proizvoda “Simes”, a pasjeg dreka na izlete sa školom na vrelo Bosne.

Moj omiljeni miris se mogao osjetiti u prodavnici parfema i djecjih igracaka “Bazar” na raskršcu nekadasnjih ulica Mladena Stojanovica i Kralja Tomislava, gdje sam sa svojom mamom ulazio da gledam igračke. Miris je bio nebeski, stvarao je u meni ispunjenje svih snova, značio je novu igračku koja bi me trebala još vise usrećiti od one prethodne. Kao pravi mali “junkie” ulazio sam unutra samo da pomirisem zrak na sekund dok sam se sam vraćao iz “Frano Supilo”, gdje me otac redovno slao po pivo, koje i danas prosuto po podu mirisom podsjeća na taj davno zatvoreni podrum pića.

Jednom prilikom Boris je u podrumu zvanom “Katakomba “u Jurišinoj zgradi (tadašnji Điđikovac 5 a sada 11) napisao na zidu crnom masnom farbom “SMRT SVIMA!” i to zaokružio srcem. Nikome osim njemu tada nije bilo jasno zašto je to naslikao.

Podrum je u suštini dobrim dijelom atomsko slonište, koje je firma “Sava” koristila za skladištenje kamionskih guma. Katakomba je memljiva, vlažna, puna smeća i kojekakvih govana, kanalizacija je curila iz svih cijevi, ali nista od svega toga nije smetalo da se unutra prave pizdarije. To su bili dani kada je u vlazi i mraku podruma Pedja krenuo sa “snimanjem” lažnog filma sa lažnom kamerom koji se zvao “Kiler Gravediger”. Glavna uloga je bio Boris koji je sa manijakalnim izrazom i ženskom čarapom navučenom preko lica “ubijao” sjekirom sve sto se pojavilo u podrumu. Najčesća zrtva Kilera Gravedigera je bio mali Zlaja, koji je bio obucen kao žena sa kilom karmina na usnama i vrištao je dok je Boris zamahivao sjekirom “k’o fol”. Svako je na svoj nacin doživljavao horor filmove tako da je “snimanje filma” bila nekakva dječija kompenzacija za strah doživljen u kinu.
Najviše su smetale komšije, kojima se nije dopadala ideja da se u podrumu skupljaju klinci i prave pizdarije. U Katakombi se kasnije, kada smo malo poodrasli, svirala muzika, sto je najviše smetalo nikom drugom nego Ipetu Ivandicu (bubnjaru Bijelog Dugmeta). Molio nas je i preklinjao da prestanemo svirati, jer mu je navodno muzike,bubnjanja i buke bilo preko glave nakon dugotrajne turneje. No nismo se dali omesti, i dalje smo se zezali i pravili pizdarije, razbijajući flaše i opremu za punjenje gaziranih pića koja je pripadala (pokojnoj) Staki Ešpek. Ona je bila vlasnik male manufakture i gaziranim sokovima snadbdijevala je našu mjesnu zajednicu, kao i neke druge mjesne zajednice i lubove penzionera. Oprema za punjenje flaša je bila zastarjela već u 70tim, tako da je samo trunula u podrumu dok mi nismo počeli da je postepeno razvaljujemo. Bilo je tu svega i svačega, koristili smo par elemenata kao nadomjestak za stalke za činele kada je u podrumu počelo da se svira. Boce sa ekstraktom kokakole za razmućivanje i gaziranje smo polili preko zidova da ubijemo nesnosan smrad podruma i tako napravili jos gori smrad (neke čudne gljivice su prekrile zidove).

Tih dana sam napravio prve improvizovane bubnjeve u raji. “Doboš” je bila konzerva od biljnog mrsa kompanije “Servo Mihalj” iz Zrenjanina. Nije bilo opni za doboš u “Salonu Muzikalija”, pa je konzerva presvučena vrećom od humusa i preljepljena selotejpom radi bolje otpornosti na udarce. Bas bubanj je sklepan od centrifuge iz veš masine, takodje presvučen vrećom od humusa i selotejpom. Bas bubanj je bio mnogo veći i sa strane je imao konopce koji su držali zategnutom improvizovanu opnu. Konopci su se zatezali “Toz” bojicama i šrafcigerom. Papuča za bas bubanj je bila remek-djelo. Sastojala se od komada tarabe na koji je bila zakucana šarka od vrata, za koju je opet bila pričvrsćena daščica od gajbe za povrće. Na suprotnom kraju u tarabu je bila zakucana opruga od “Stomak eliminatora” u koju je bila ugurana slomljena palica za bubnjeve omotana starom čarapom na vrhu. Pritisak na komad gajbe gurao je palicu sa čarapom naprijed i tako se udaralo u bas bubanj.”Timpani” su bili okrugli kartonski kontejneri, takodje presvučeni vrećama od humusa i selotejpom. Činela jos nismo imali, ali je na mjestu “fusa” bio ukraden sećerluk moje bake, zalijepljen selotejpom na stalak za jelku. I na kraju, sa lijeve strane je bio “indijaner”, koji je bio najobičnija kaca za kupus koja se slučajno zatekla tu, puna prošlogodišnjeg smrdljivog rasola, samo presvučena i prelijepljena (naravno,vrećom od humusa i selotejpom).

Kada je počeo rat svi su tražili sigurno skonište. Jedino pravo sigurno mjesto je bila “Katakomba”, predvidjena upravo za takve situacije. Nakon prvih par dana cijeli komšiluk se slio u ovo relativno malo skonište. Nikoga nije interesovala vlaga, smeće, stare Stakine mašine, vec su se svi borili za sto sigurnije mjesto, anticipirajuci i predvidjajući sa koje bi strane mogla doletjeti granata. Mi mlađi smo se noću kao štakori razmilili po napuštenim stanovima i krali smo piće iz ormara i frižidera. Nikoga nisu interesovali televizori, tehnička roba, i ostale stvari koje su ljudi u panici napustili. Nismo bili lopovi već mladež žedna alkohola. Trebalo je nečim potisnuti strah.

Jednog jutra je počelo žestoko granatiranje i svi smo se sabili u jedinu sobicu koja je bila apsolutno sigurna . Naravno, na ulazu u tu prostoriju je već stajao Borisov natpis “Smrt Svima!” kao opomena i svojevrsno predskazanje. Borisov otac čika Mišo se takodjer gurao da udje unutra. Primijetio je natpis i naglas rekao:” Koji li je idiot ovo nažvrljao?”. Kada su mu rekli da je to napisao njegov sin, hladno je konstatovao da samo njegov “bilmez” može takvo nešto napisati. SMRT SVIMA je postao glavni zaštitni znak podruma, i ubrzo smo mi mladji totalno preuzeli taj dio, u kojem smo lumpovali i rakijali dok je vani gorilo. Realnost rata je postepeno počela da udara svakoga pojedinačno, i desilo se ono što se svima moralo desiti. Bilo je dosta rastanaka u suzama sa rajom koja su polako odlazila iz grada pod opsadom, a mi koji smo ostali smo se gledali između sebe i pitali se ko je slijedeći.