Možda sam taj dan imao više sreće nego uobičajeno, a možda i nisam. Teško je reći. Hodati po ivici života i smrti je tih dana bila normalna stvar. Rat je polako ulazio u svoju prvu zimu i pao je prvi snijeg.Điđikovac je zimi uvijek bio idiličan, čak i u to pogano vrijeme. Park izmedju naših zgrada je već krenuo da gubi svoja prva stabla koja su pala posječena za loženje improvizovanih pećica vec promrzlih stanara . Povremene eksplozije u daljini su stavljale do znanja da nema opuštanja i da je opasnost prisutna u svakom momentu. Opet, trebalo je živjeti i sačuvati zdrav razum koliko je to bilo moguće. Za to je bilo potrebno pivo, mnogo piva.

Pivo koja je tih dana izlazilo iz Sarajevske pivare je još uvijek sadržavalo odredjeni procenat alkohola, što je u kombinaciji sa kolonjskom vodom “Pino Silvestre” imalo značajnijeg efekta. Dan ranije u improvizovano sklonište ispod stepenica Rogijevog ulaza je donesen video i televizor, a struja je dolazila preko kabla iz susjednog Doma Policije u kojem je bio smješten odred specijalne policije, čiji je agregat danonoćno brundao i pravio struju koje nije bilo nigdje drugo u gradu. Pedja i ja smo ponijeli teško stečenu gajbu piva za koju je trebalo dati posljednje pare od prodatih cigara i krenuli prema Rogijevoj zgradi. Snijeg je škripao ispod cipela a mi smo ubrzavali hod. Dragocjena piva je bila tu i već smo obadvojica krenuli nervozno prebrojavati koliko će ko piva da popije i čija će biti posljednja s obzirom da nas je nepar a pive su parne. Nakon par minuta hoda izmedju zgrada došli smo do ulice koju je trebalo preći. Niz ulicu Džidžikovac koja je otvorena prema Trebeviću je znalo sa vremena na vrijeme doletjeti par rafala tako da je oprez bio poželjan. Bila je magla taj dan pa nismo uopše pomišljali da bi trebalo pretčavati. Nismo ni pošteno zakoračili preko trotara kada je iznenada nestalo zraka u plućima…

Taj trenutak bliske eksplozije čovjeka gurne u neko stanje ni života ni smrti, u neki čudan vakuum, kosmos, dimenziju; izgubi se slika i ton, kao nekakva čudnovata vrsta orgazma bez ikakvog užitka, totalna beztjelesnost i nirvana, kao da te neko na moment isključi pa te ponovo uključi. Panika i strah nisu toliko prisutni u tom momentu kolik nagon za samoodržanjem, koji momentalno daje signal čovjeku da skoči u neko koliko-toliko sigurnije mjesto od onog na kojem se zatekao kada se ekspozija desila. Tek onda slijedi panika i strah. Zatim opet mrtva tišina. Pa onda ponovo novi talas koji je u sekundi napravio istu stvar…

Pedja i ja smo skočili iza nekog zidića (nakon što smo ipak pažljivo spustili gajbu piva) i bacili se na zemlju. Samo smo se preplašeno zagledali i kontali gdje bi u tom momentu bilo sigurnije. Definitivno sa druge strane ulice u Rogijevom skloništu. Ali ulicu je trebalo preći, što u tom momentu nije bilo preporučljivo. Sjedili smo tu jos par sekundi u mrtvoj tišini i onda smo čuli nekog kako se dere kroz neki plastičnom folijom prekriven prozor. Neko je ranjen i leži na sred ulice. Pedja i ja se zagledasmo i iz radoznalosti smo ustali da provirimo oprezno iza ugla. U snijegom prekrivenom i savršeno bijelom Djidjikovcu su se odjednom ukazale barutom prekrivene ogromne crne mrlje od eksplodiranih minobacačkih granata, i na tih nekih petnaestak metara niz ulicu su se mogla primijetiti dva tijela kako leže u sred tog crnila. Do nas je dopirao smrad baruta i izgoretine, još je poneki kamičak i geler padao na prhki snijeg i na krovove i simsove prozora. Nismo znali šta da radimo. Ako krenemo da pomognemo ljudima, pašće još koja i onda i mi odosmo dovraga, ali ne možemo ni stajati iza ugla i samo posmatrati ljude kako leže. U jednom momentu, bez ikakve komande ili dogovora, potrčasmo niz ulicu. Ukočio sam se koliko sam mogao i stisnutih zuba i uvučenog vrata pogureno grabio naprijed, iščekivajući slijedeću detonaciju. U roku od par sekundi našli smo se pored unesrećenih. Odmah sam primijetio poznato lice jednog od mladih stražara u koji su se tu svakodnevno nalazili a pokraj njega je ležala žena srednjih godina koja je došla nekom u posjetu, koju je on trebao da sprovede do glavne recepcije. On je davao neke znakove života, koprcao se i pokušavao da dodje do daha. Žena je beživotno ležala, njena bunda je bila totalno izrešetana gelerima i pomiješani komadići bunde i mesa su bili razbacani svuda naokolo. Stavio sam svoje prste na njen vrat i pritisnuo glavnu arteriju. Nije bilo pulsa. Okrenuo sam se i pogledao na Pedju, koji je već krenuo da raskopčava čuvarevu crnu jaknu. Nešto je bilo zapinjalo pa smo morali da malo trgnemo rajsferšlus. Jakna se otkopčala i odmah su se ukazala crijeva koja su kao neki ružičasti balončići iskočila i izvirila kroz rupe na crnom džemperu. On se i dalje gušio u samrtnom ropcu a mi smo mu govorili kako će sve biti u redu i da ništa ne brine, neko je već pozvao pomoć. Auto je stiglo skoro iste sekunde, zgrabili smo ga i ugurali na zadnje sjedište. Šofer je udario po gasu i auto je odjurilo niz ulicu prema bolnici.

Ne mogu da se sjetim koji smo film gledali, pive su išle niz grlo brže nego uobičajeno. Sapiralo se ono što se nije moglo saprati, gorak ukus nemoći i nevjerice. Zgrušana krv nam je još uvijek bila na rukavima, miris izgoretine i smrti nam je palio nozdrve. Prokletstvo koje nas je zateklo nije imalo namjeru da ode, već nas je na najgori mogući način sve dublje uvlačilo u grozotu i užase namijenjene ljudima. Pitali smo se zašto se to dešava nama, zašto smo baš mi morali biti tu i svojim očima gledati kako život izlazi iz ljudskih tijela. U krajnjoj liniji, mogli smo mi biti ti koji su beživotno ležali na ulici. Da je nišandžija sa druge strane nakon popijene litre loze samo malo nervoznije ili žustrije okrenuo smrznuti zardjali kotač za elevaciju na nišanskoj spravi minobacača, da je barut bio malo suvlji, da je vjetar puhao u suprotnom pravcu možda bi i situacija bila drugačija i čuvar i žena u bundi bi bili ti koji bi u užasu konstatovali smrt dvojice mladića, sa razbijenom gajbom prolivenog piva pomiješanog sa vrelom krvi, na putu ka nesudjenom gledanju filma u improvizovanom skloništu sa ukradenom strujom.

Najveći dio rata svaka vojska provede u dosadi, igrajući karata, pričajući viceve, slušajući vijesti sa fronta, stojeći u redu za klopu, spavajući, smišljajući gluposti, pušeći nervozno cigare ili se pak provodeći sate i dane gledajući u prazno ispred sebe. Najmanji dio rata se u stvari puca i krka. Vrijeme se provodi i kopajući rovove, hodajući na liniju i nazad, čisti se naoružanje i nose se kojekakvi sanduci i alat, ili pak na ramenima prte preteški željeznički pragovi za utvrđivanje bunkera, i sve po noći, uzbrdo, kroz blato i kišu.

Ja sam imao dosta sreće pa sam prvih mjeseci rata proveo u protivvazdušnoj odbrani grada, gdje nije bilo posla kao ni sredstava kojima su se eventualni avioni ili helikopteri mogli oboriti. U stvari, bilo je viška ljudi a manjak naoružanja pa su izmišljali nepotrebne jedinice da negdje smjeste sve vojno sposobne muškarce. Moja jedinica je bila uglavnom rekreativnog tipa i vrijeme je prolazilo sporo (dok malo kasnije nisam naprasno prekomandovan u središe najvećeg sranja). Bili smo smješteni u zgradi Gradjevinskog fakulteta, gdje smo se nekako rasporedili po kancelarijama koje smo preuredili u spavaće sobe. Na raspolaganju smo imali gomilu materijala koji nam nije trebao nizašto osim za potpalu, mnogo bi bilo bolje da smo se zatekli na nekom drugom fakultetu gdje se barem s prozora moglo gledati u cure kako prolaze. Bili smo ispod glavnog ulaza u gradsku bolnicu Koševo pa smo samo mogli gledati kako u žurbi dolaze kola hitne pomoći noseći mrtve i ranjene, ili bi pak poneka granata sastavila u blizini naše zgrade što bi nas podsjetilo zašto smo tu gdje jesmo.

Imali smo neke struje pa se gledala televizija i slušao radio. Ponekad bi nas uznemiravali kojekakvim postrojavanjima i prebrojavanjima i nekada bi nas pustili kući jer nije bilo klope pa bi nam rekli da se javimo sutra. Povremene uzbune su bile uglavnom neinteresantne, jer zaista nismo mogli ništa napraviti. Na nas pedeset je bio samo jedan top od 20 milimetara za koji smo imali tri granate, što je ništa. Čak u par navrata smo bili pozvani da se s topom na kamionu negdje pojavimo, da se tamo nekim jadnicima podigne moral. U svakom slučaju, niko se nije bunio što se ne ide u akciju, mada su pojedinci malo više mahali rukama tokom dnevnika i upirali prstom. Neki su pak svojevoljno tražili prekomandu koju su bez problema dobili. Zavjetrina je u početku rata bila zlata vrijedna, jer ipak neko mora da stekne iskustvo, a iskustvo se plaćalo krvavo: ljudskim životima.

Iz dana u dan smo sjedili i sve je postala neka rutina, znalo se ko šta radi, kada će ko šta reći, kada će ko šta pomisliti. Svi vicevi su se ispričali, svako je znao sve dogodovštine svakog od nas, svačiji smrad nogu je bio prepoznatljiv. Bilo je tu raznog svijeta, uglavnom ljudi iz grada i iz prigradskih naselja, ali bilo je i nekih izbjeglica koji su u Sarajevo došli silom prilike. Neki od njih su dolazili iz istinski ruralnih krajeva i nisu se baš uklapali. Ipak, imali su svoje krugove i mirno su koegzistirali sa ostalima. Njihova životna etika se umnogome razlikovala od naše tako da smo zauzeli različite sobe i rijetko kad bi se miješali. Ponekad bi neko zavirio kod onih drugih da nešto prokomentariše iz dosade, ili pak zatraži cigaru ili novine.

Jednu noć neko je donio video rekorder i gomilu kaseta pa su se počeli gledati filmovi koji su sviju okupljali u jednu veliku prostoriju. Gledalo se sve i svašta, filmovi za podizanje morala tipa “Terminator”, “Rambo” ili neko slično sranje, ali su se puštale i ostale stvari. Jedna stolica je uvijek bila na istaknutom i najboljem mjestu, rezervisana za Ibru, čovjeka u godinama, na čijem su se licu mogle vidjeti godine napornog rada na selu. Nije imao mnogo godina, ali ljudi pod takvim životnim okolnostima stare mnogo brže, njegovo lice je bilo išarano borama, imao je žuljevite ruke. Na glavi je imao francusku kapu, na nogama neke stare čizme iz kojih su virile debele vunene čarape. Stalno je pušio kroz čibuk, nikada ne progovarajući ništa. Ne znam tačno odagle je izbjegao, ali sam znao da prošao kroz pakao dok je prelazio planine i šume da bi došao do Sarajeva.

Jednu večer se odgledao neki bezvezni film i vojska je otišla na spavanje. Ostalo je nas nekoličina mlađih koji smo znali da se sprema slatko iznenadjenje; neko je donio neki mastan pornić u kojem, kažu, ima svega nemilice. Kaseta se gurnula u video i prve scene neke zabave kraj bazena su počele da se odmotavaju. Brko glumac je počeo da nešto šapće na uho nekoj već poluobnaženoj prenašmikanoj lažnoj plavuši, i njih dvoje su lagano krenuli da se probijaju kroz gomilu, penjući se stepenicama na sprat vile, zatvarajući se u neku sobu. Uslijedilo je skidanje odjeće i pornić je počeo da grije klupe na kojima smo sjedili. Komentari su krenuli da padaju kada je brko krenuo da maše onom stvari, a ona je kao u čudu gledala njegovu spravu i počela je da se igra s njom. Stvar se postepeno zakuhavala i ostali parovi na partiju su se polako raspodijelili po sobama i paralelne radnje su krenule da se smjenjuju na naše zadovoljstvo. Kaseta je bila oštećena nakon godina upotrebe pa je na momente nestajalo slike,što je bilo propraćeno psovkama i pljuvanjem. Uobičajena muzika iz porno filma je treštala, nešto na sintisajzeru je drmalo čisto da popuni praznine izmedju jecanja.

Nisam ni primijetio kada je Ibro ušao u prostoriju i sjeo na svoju stolicu. Valjda ga je morila nesanica, uzrokovana nostalgijom za rodnim krajem ili nečim sličnim, čuo je da se nešto dešava u prostoriji sa televizorom i riješio da se malo uspava gledanjem programa. Nijemo je gledao scene u kojima se ispred njegovih očiju odvijalo nešto totalno drugačije od onoga što je on očekivao da bi mogao zateći u toj prostoriji tu večer. Njegov svijet je krenuo da se velikom brzinom vrti oko njega i opčinjen je gledao u ekran kao i mi. Kako se pornić sve više zakuhavao tako je i on nesvjesno mrdao usnama i nervozno prebacivao povremeno nogu preko noge, i na neki čudan način je izgledao kao da navija za brku koji nikako da ga složi plavuši. U jednom momentu brko je napokon pogodio rupu i ritam je krenuo da se žestoko ubrzava. Tijela su se ritmično gibala naprijed nazad a uzdasi su postajali jači. Svi smo napaljeni gledali u scenu vrhunca na televizoru i onda je brko naprasno izvadio onu stvar i krenuo da je gura “tamo gdje ne treba”. U tom momentu sam prvi put čuo Ibru kako nešto izgovara, skamenjenog lica i zaprepaštenog pogleda zakucanog u televizor, uslijedila je rečenica koju nikada neću zaboraviti dok sam živ:

“Jao ljudi moji…….AUUUU PEKSINLUKA!

Glad je uvijek bila veliki problem u opkoljenom Sarajevu. Nije se imalo šta za jesti osim eventualno riže, leće ili makarona, slabo je šta dolazilo paketima Adre. Od “Samaranovog” paketa koji je stari kao bivši sportista dobio nisam se pošteno omrsio, i već sam poodavno zaboravio šta je sir ili meso.

Elem, neko mi uz kafu taj dan reče da ima neko otvorenje u Umjetničkoj Galeriji BiH, show pod naslovom “UNPROFOR for Peace”. Izložbu umjetničkih fotografija vojnika Unprofora, snimljenih u trenutcima dosade na punktovima po Bosni je trebao da otvori lično šupak Michael Rose. Nisam se mnogo libio, znao sam da nesto mora biti za čvaknut jer ce doći guzonje. Tih dana je odjeća bukvalno visila na meni. Odšetao sam do galerije uz obaveznu fiskulturu na raskrsnicama. Čim sam ušao unutra, donja vilica mi se momentalno otalambačila. Na sredini galerije je bila postavljena ogromna sofra, puna raznovrsne klope, voća i kolača. Na stolu je bilo oko dvadeset vrsta francuskih i švicarskih sireva, raznoraznih kobasica, mortadele, namaza, kavijara i ko zna šta već ne. Pored stola su bili poslagani kartoni francuskog vina. Buffet je bio zatvoren sve dok Micael Rose zvanično ne otvori izlozbu. Pojedinci su pokušavali da nesto štrpnu, ali su ih u tome spriječavale djevojke iza stola.

Ispred govornika je bilo možda dvoje-troje stranaca i humanitaraca, a sva ostala raja; nas oko stotinjak, smo se gurali oko stola, fatajući najbolju poziciju za oficijelni početak ždranja i prežderavanja. Svi prisutni su bili uglavnom profesori univerziteta, ugledni političari, umjetnici. Svi smo zvjerali prema nadrealnoj sceni izobilja i djeliću neba na zemlji. Već sam se uveliko laktao, i pokušavao da istisnem neke akademike u stranu, da učvrstim svoju poziciju. Govor se otegao a mi gladni i žedni kraj stola smo postajali sve nervozniji. Voda je u potocima curila niz usta dok se govor engleskog generala sve više razvlačio. Već su počeli i da gaze po nogama i da psuju. Hrana je tako lijepo mirisala da sam se naginjao naprijed da me taj miris što više zapljusne. Zaboravio sam na sve u tom momentu, na rat i glad, na svakodnevnu bijedu i jad, samo sam htio komad nečega dobrog i ukusnog. U jednom momentu sam začuo tanak i udaljen aplauz sa drugog dijela galerije, što je bio znak za početak masovne tuče.

Ne sjećam se šta se baš desilo u tom djeliću sekunde koja je trajala kao usporena vječnost, samo se sjećam da sam uspio da proturim jednu ruku kroz tjelesa do stola i na nevidjeno sam zgrabio šakom neki smrdljivi limburški sir i trpao ga što u džepove što u usta. I ostali su radili isto. Bilo je nerealno gledati nekog izuzetno ugladjenog gospodina kako gura masnu mortadelu u unutrašnji džep sakoa. Da sam imao ogledalo u tom momentu vjerovatno bih se prepao samog sebe.

Sirote djevojke koje su služile hranu nisu stigle nikoga da usluže, jer se sve razgrabilo u roku od petnaestak sekundi, pa se čak i stol pod navalom ljudi prevrnuo na njih. Nakon prvobitnog šoka, uspio sam da zgrabim i par komada nekog kolača sa poda prije nego sam se bacio na gajbe vina. Više se niko nije ni pretvarao da bude čovjek, svi smo bili gomila gladnih životinja. Niko nije čekao da se vino otvara i sipa u čaše vec su se počele grabiti flaše. Uspio sam zgrabiti dvije flaše Bordeaux-a i pobjeći u suprotan kraj galerije. Žvakao sam sir, aluminijsku foliju i ko zna sta još, unezvjereno gledao naokolo ko hijena sa komadom noge od žirafe, prstom nervozno gurajući čep u flasu. Za otvarač je bilo prekasno. Pogledom sam pratio reakcije stranaca, koji nisu mogli vjerovati sta se dešava ispred njihovih očiju…ali sta su očekivali? Šta su mislili da će se desiti kada su iznesu takvu klopu ispred “logoraša”?

Prvu flašu sam iskapio skoro na eks, a drugu su mi otela raja. Nije prošlo par minuta već sam bio napolju, posrtao i povraćao. I drugi su izlazili iznutra, kolutali očima i fatali se za glavu. Transporteri UN-a su se lagano razišli, izložba je otvorena, izložba koju niko nije ni primijetio tu večer. Nekako sam se dovukao nazad na Điđikovac, usput otrijeznio, spakovao se, i po kiši i u mrklom mraku pješice kroz blato i krš, kroz pusto i prepuno groblje na Barama prema Vogošći, uz poneki metak iznad glave, u nemilu i neizvjesnost jebenog rata.

Imali smo u brigadi i dva-tri njemačka topa 20mm iz drugog svjetskog rata i jedno 10 granata koji se iz njih ispucaju dok si rekao keks. Za većinu njih uopste nismo znali da li će opaliti ili će eksplodirati nama u rukama. U stvari, nismo znali da li topovi uopšte rade jer nikad niko nije opalio iz njih. Uglavnom su služili za popravljanje morala raje na liniji, koja kad vide kako mi to guramo uzbrdo, dobiju kakav-takav osjecaj sigurnosti. Mi smo u sebi znali da je to lavor ali nismo smjeli da govorimo istinu naglas. Imali smo jedan od tih topova postavljen na uzvišenju iznad Saobracajnog fakulteta u Vogošći.

Jednu večer smo krenuli na smjenu. Rekli su nam da imamo neki kamion koji bi nas trebao prebaciti do Kobilje glave, da ne tabanamo džaba. Čekali smo ispred zgrade gradjevinskog fakulteta neko vrijeme. Kamion je stigao i uskočili smo unutra. Pridružila nam se i grupica vojnika iz neke druge jednice. U tom momentu, počeo je da rikvercom prilazi neki drugi kamion, iz kojeg su krenuli da istovaraju maljutke[1] i da ih onako “gole” ubacuju u naš kamion. “Ajde nek svako uzme u krilo po jednu!”, rece neki oficir. Mi se zagledasmo, i bez riječi smo poceli da preuzimamo “bebe”. Ja sam dobio jednu koja je bila toliko hladna da sam se odmah smrz’o. Vrata od kamiona su se zatvorila i vozač je kresnuo Tamića. Krenuli smo put Pofalića.

U neka doba, nismo više bili na asfaltu, već smo pod ugašenim svjetlima vozili nekim makadamom izmedju Huma i Žuči. Napolju se nije vidio prst pred okom, i nije mi bilo jasno kako vozač uopšte vidi kuda vozi. Kad smo se priblizili Kobiljoj glavi, nepromišljeni vozač je na sekund upalio svjetla, našta smo svi povikali “Gasi svjetla idiote!!” Nije prošlo ni minut kada jedna 120-ka odvali u brdo pokraj nas. Vozač udari po gasu. Odmah zatim druga sastavi ispred kamiona. Osjetio sam snažan bol u stopalu , mislio sam da sam pogođen. Kad sam pogledao, skontao sam da je vojnik prekoputa bacio svoju maljutku meni na nogu i skočio kroz ceradu. Vrisnuo sam od bola, ali nije bilo vremena za kukanje. Kamion je već stao (geleri su razvalili motor) i iskakali smo iz kamiona ko ludi. U momentu dok smo trčali prema obliznjoj kući, tri-četiri metra dalje sastavi 120-ka u zemlju ispred nas ali nije eksplodirala, već nas je samo zasula zemljom i blatom od udarca. Utrčali smo u kuću, i popadali po podu. Detonacije su odvaljivale sve odreda. Palo ih je jos desetak, i onda tišina. Počeli smo da se zagledamo i da kontamo šta se desilo, i kako smo uopšte jos živi. U toj cjeloj ludnici niko nije ranjen. Pritrčase i mjestani, koji su mislili da ima mrtvih i ranjenih.

Nakon nekog vremena izašao sam iz prizemlja kuće i gledao u mraku neeksplodiranu granatu, čiji je rep virio iz rupe. Da je eksplodirala, sve bi nas pobila k’o zečeve. Ne znam kakvu smo sadaku zaradili, ali je definitivno ta sadaka odradila svoje. Kasnije sam krenuo da u glavi premotavam film dok smo u mrklom mraku gazili kroz blato i zbunje prema Vogošći. Primijetio sam da mi se tresu ruke i da me obliva hladan znoj.

Rat je bio u punom “cvatu” i stalno su se dešavali belaji. Mene je srećom najveći dio toga mimoišao. Nisam se gurao naprijed, fatao sam se začelja kolone koliko je to bilo moguće. Toga dana u 8 ujutro sam krenuo na redovnu smjenu na brdo Žuč. Prvo sam svratio do “maršalke”(kasarna), gdje smo se pobrojali, pokupili sljedovanje i lagano krenuli (pješke, naravno) prema odredištu. Trebalo nam je obično nekih sat i po do vrha Žuči. Taj put nikad nisam volio. Dok se dodje do Žuči, treba proći kroz nekoliko naselja: Pofaliće, Buća potok i jos par sela i zaseoka. Pred samu Žuč, uvijek se prilazilo sa stisnutim mudima i nekim čudnim strahopoštovanjem. Tu se vodilo mnogo borbi, i naša brigada se tu dobro napatila. Dosta ljudi je gubilo živote za svaku bukvu i za svaki prevoj, imali smo mnogo gubitaka, ali smo nekako opstajali.

Prije samog našeg ulaska u selo Jezera koje se nalazilo ispod samog Golog brda, počeli su da granatiraju naše položaje stotinjak metara dalje. Odmah smo poskočili i uletili u jednu praznu spaljenu kuću. Granatiranje je trajalo nekoh 10tak minuta i onda je stalo. Pomislili smo da su na onoj strani nešto primijetili pa zasuli granatama čisto zbog “mira u kući”. Prošli smo kroz selo, i ušli smo u kuću u kojoj smo uglavnom boravili kad nismo dužnosti. Nekad smo znali igrati karata ispred te kuće, dok jednog dana mali Samir nije poginuo od gelera. Još uvijek mi nije jasno kako smo bili glupi i komotni da se zajebavamo na takvom mjestu. Granata je na našu sreću (Samirovu nesreću) pala u vlažnu zemlju pokraj izvora, da je pala na tvrdo, niko od nas ne bi preživio. Svi smo nakon eksplozije uletili u kuću, a samo Samir nešto progovori, uhvati se za sudoper i pade. U sekundi je poplavio u licu, pokušavao je bezuspješno da dođe do daha. Počeli smo da urlamo: “Samire,šta ti je?!….Odgovora nije bilo. Jedan mali geler ga je pogodio u leđa i završio u srcu. Trebalo nam je neko vrijeme da pronađemo mjesto gdje je pogođen, izgledalo je kao da ga je ubola igla. Imao je 19 godina…

Ušli smo u kuću, preuzeli smjenu i pogledom otpratili raju koja je trkom krenula za grad. Tek kasnije sam skontao koliko su imali sreće. Da su ostali još deset minuta, možda neki od njih ne bi bili živi, jer je u tom momentu počela ofanziva. Nisam ni postao svjestan šta se dešava, a napolju je krenulo da pljušti sa svih strana. Nismo više znali otkuda padaju. Pod kišom granata otrčali smo do prve tranšeje i stigli do našeg topa. Utrčali smo u rov i svi zadihani i isprestravljeni smo posmatrali jedni druge …ŠTA JE OVO? Detonacije su postale nesnosne. Sve oko nas je gorilo. Ja sam se držao rukama za korjenje jer su detonacije bile toliko jake da su nas dizale u zrak. Neki su već krenuli da paniče, a ja sam samo pržio cigaru za cigarom. Imao sam samo jednu kašikaru i držao sam je čvrsto u ruci. Imali smo samo jednu pušku na nas trojicu, jer smo k’o biva bili posluga na topu. Duboko oranje nije prestajalo, granate su padale kao kiša. Ubrzo smo čuli krike, i pored našeg tranšeja su dvojica boraca nosila trećeg, koji nije imao noge. Đavo je davno odnio šalu.

U jednom momentu nakon nekih sat i po granatiranja, pucnjava prestade. Mrtva tišina…..u sebi sam se ponadao da je sve gotovo, i da će se sve polako smiriti. Ali, nakon par minuta poče žestoka pješadijska pucnjava.”ETO IH!, neko se prodere. Neko je izletio s puškom i krenuo da puca niz brdo. Mi ostali smo samo sjedili i blejili u prazno. U tom momentu, počeše da protrčavaju borci sa Golog brda i viču “Pala linija!”. U tom momentu je neko odozdo iz blizine krenuo da “Sijačem Smrti” dere po zemlji oko našeg rova. Jedinu bombu koju sam imao sam bacio ispred bunkera. Bomba sastavi, neko je zatim proturio kalaša kroz puškarnicu i krenuo nasumice da dere nizbrdo. Napad na naš rejon je odbijen, ali je iznad nas Golo brdo vislilo u zraku. Više nije bilo nikoga na liniji, naše desno krilo je bilo skroz prazno. Granatiranje je opet počelo. Rokali su kao ludi slijedećih sat vremena. Nakon toga je uslijedio opet pješadijski napad. Mislili smo da sa naše desne strane nema nikog, ali je ipak bilo neke raje koja su se krila po bunkerima. Nas nisu direktno napali, ali paljba na našoj desnoj strani je skoro skroz utihnula. Više nije bilo iluzija da tamo ima neko živ. Više nismo imali šta da tu tražimo, počela nas je fatati panika. Odlučili smo napustili položaj.

Krenuli smo se izvlačiti s linije. Istrčali smo na otvoreno i pravac priprema. Uletismo napokon u tu našu kuću, kad unutra veseo prizor: dvojica teških ranjenika koji su u povlačenju ostavljeni u kući. To je scena koja se ne može opisati riječima. Na sve strane krv i zavoji, poderane košulje i potkošulje, krici, jauci i molitve. U medjuvremenu je kuća dva puta pogodjena, sva sreća u krov. Skontali smo da moramo nekako prebaciti ranjenike, inače će poumirati. Pošto sam ja jedini imao pancir, istrčao sam iz kuće i punim trkom pravac sanitet koji je bio na kraju sela. Na jedvite jade sam kroz eksplozije dotrčao do saniteta i otvorio vrata. Unutra još gora scena od one naše. Gomila mrtvih i ranjenih boraca razbacana po podu i u sred toga stoji doktor u krvavom mantilu, koji sav izbezumljen samo puši i gleda u prazno. Tip je bio u totalnom šoku i kontao je da sam ja neprijatelj. Nakon što sam mu objasnio situaciju i rekao da imamo ranjenih, on je samo klimnuo glavom i rekao: “Donesite ih.” Pitao sam ga ima li ikakvih kontakata s komandom. Kaže, zadnje što je čuo je da su dvoja ambulantna kola pogodjena dok su pokušavala da dođu do Žuči.

Opet sam istrčao napolje i zaletio se nazad u kuću koliko god sam brže mogao. Dok sam protrčavao kroz kratere koji su se u medjuvremenu umnožavali, sapleo sam se nekoliko puta i pao, i imam utisak da mi je to u jednom momentu spasilo život jer je nekoliko detonacija odvalilo u mojoj neposrednoj blizini. Zvonilo mi je u glavi, više nisam mogao ništa da čujem, jedino sam osjećao pritisak detonacija. Dokopao sam se kuće i predstavio situaciju. Odlučili smo da obadvojicu prenesemo u ćebadima, pošto nismo imali nikakva nosila. Dvojica su istrčala s ranjenikom u ćebetu a ja sam pokušao da previjem ovog što je ostao. Kroz zube je rekao da se zove Nenad, i bio je negdje sa alipašinog. Stalno me je pitao kako mu izgleda rana i hoće li preživjeti. Ja sam ga tješio da će sve biti OK i da hitna samo što nije stigla. Realnost je bila drugačija. Imao je veliku rupu u ledjima u predjelu bubrega i brzo je gubio krv. Počeo je da se gubi i krenuo sam da ga polako podižem ne bi li vidjeo da li je u stanju da podnese transport. Činilo mi se da neće živjeti još dugo ako ga odmah ne odvedemo doktoru. U tom momentu su se vratila ova dvojica, a jedan kolega i ja smo ga iste sekunde poprtili u ćebe i trkom kroz granate. Jadnik je jaukao dok smo ga nosili kao vreću krompira, ali nije bilo druge. Morali smo trčati s njim u rukama preko neravnog terena. Uspjeli smo uletiti u sanitet kod doktora koji je samo blijedo gledao u prazno i čekao kada će i na njega doći red. Vratili smo se u kuću i shvatili da je vrijeme da se priberemo i probamo organizovati kakvu takvu odbranu ispred i unutar kuće. Bilo je dosta oružja koje su drugi odbacili. Ja sam mahinalno uzeo šarac i par redenika i zalegao preko vreća sa pijeskom pored kuće. Sve sam više gubio osjećaj za spašavanje sopstvenog života i počelo je da me hvata neko čudno ludilo. Nekoliko puta sam u konfuziji ulazio unutra da vidim kakva je situacija, nisam mogao vjerovati šta nam se dešava. Misli su mi krenule daleko od tijela u kojem sam bio zarobljen, borio sam se da ostanem priseban. Ali, i u jednom momentu je nešto prepuklo. Osjetio sam totalni gubitak straha, zaista više nije imalo šta da se izgubi. Moj život mi se učinio totalno bezbjedan, krenuo sam da osjećam da se meni više ne može ništa desiti.

“Ovako više ne može! Ko će sa mnom gore na vrh brda, idemo da vraćamo položaje! povikah trepereći u svom novom ruhu. U to njih trojica u glas: ” Ma jesi lud, pobiće nas sve!!. Ja sam zaista osjetio nevjerovatno samopouzdanje i ponovih: ” Ja idem, ko će sa mnom?”. U sekundi sam u svojoj glavi izradio plan akcije, zgrabio sam još par bombi i uhvatio kvaku od vrata. Samo što sam zakoračio napolje, njih trojica skočiše na mene i oboriše me na pod. “Nećeš ti nigdje!, oduzeše mi mitraljez i bombe i uguraše me u mali prostor ispod sudopera.

Totalno sam izgubio pojam o vremenu i prostoru. Iskopao sam negdje svoj walkman i pustio “Disintegration” album od The Cure. Uživao sam u muzici i svo vrijeme sam zurio u vrata i mrtav-hladan očekivao momenat kada će neko unutra ubaciti bombu. Vjerovatno je prošlo dosta vremena dok smo tako ležali na podu, osluškivale su se detonacije i čekali smrt da pokuca na vrata. Kad je počelo da se smračuje, više niko nije htio da dežura vani jer su nekako i svi ostali pukli, ne na način na koji sam ja pukao. U jednom momentu čuli smo korake kako se približavaju, čuli su se neki glasovi u blizini. Lagano smo repetirali puške i pogledom ispratili jedan drugoga. Ovaj jaro pokraj mene ne izdrža i povika “Ko je…?!?”

“Smjena!”…

Mama, sestra i majka su zabrinuto gledale u mene i starog kako se polako pakujemo, za par sati je trebalo da krenemo sa jedinicom izvan grada kroz tunel i pravac Treskavica. Ženama je teško gledati svoje muškarce kako idu u rat, nikada se ne zna šta se može desiti, možda se svi skupa gledamo posljednji put, pa je svaki momenat dragocjen. Svaki pokret je praćen sa zebnjom, svaki detalj nešto govori, svako se boji da nešto ne urekne pa se uglavnom šuti i svi se pretvaraju kao da je to najobičnija stvar. Unutra, svako za sebe ima neki svoj strah sa kojim se bori, nekog svog Boga kojem se moli, neku mantru koja bi trebala da odagna zle duhove. Mnogo puta smo stari i ja odlazili od kuće i išli na front i činilo se da se prevazišao taj elementarni strah i da smo se svi navikli na to. Znao sam duboko u sebi da kada one ostanu same u kući neće biti mirne sve dok se obadvojica ne vratimo na vrijeme kući, živi i zdravi. U međuvremenu, svaki korak koji čuju kako odzvanja uz stepenice naše zgrade biti zastrašujući, svaki telefonski poziv će da siječe preko prsiju, jer su tih dana uglavnom dolazile loše vijesti. Ljudi su se vraćali u plastičnim vrećama kroz tunel.

Gurao sam u torbu sve ono što mi je trebalo za mjesec dana boravka u divljini. Stavio sam prvo walkman sa par baterija i par kaseta koje sam planirao korisiti u “duhovnoj nuždi”. Pokušavao sam da skontam šta bi mi sve trebalo na snijegu, kiši, gladi, ranjavanju, dugotrajnim borbama, i ostalim realnim strahovima koji su mi padali na pamet. Svašta mi je prolazilo kroz glavu, pravio sam raznorazne kombinacije, pokušavao sam da skontam šta bih rekao u slučaju da budem zarobljen, da li bih bio ubijen na licu mjesta ili bih možda molio za milost? Da li bih skinuo pantalone i panično pokazivao da nisam osunećen i lažno ubjeđivao neprijatelja da sam u stvari natjeran da budem tu? Da li bi izdao svoje suborce i gledao iz daljine kako ih ubijaju? Šta bi radio ako stanem na minu, ili ako budem ostavljen da lagano umirem u šumi? Šta bi bilo ako bih ja morao da ubijem nekog iz blizine pa onda polako gledam kako on umire, da li bih njemu pucao u glavu ili sebi?…

Nisam smio na bilo koji način da pokazujem da se plašim, da mi se ne vidi na licu kroz šta prolazim. Kada su strahovi muškaraca u pitanju žene su kao psi, sve osjete i kada nešto nije u redu hodaju ukrug otvorenih očiju i njuše sve. Nisam više htio o tome da razmišljam, nisam sebi mogao priuštiti da njima činim situaciju još gorom, već sam se smijao i pričao gluposti, pokušavao da zavaram trag koliko je to bilo moguće. Oprostili smo se i izašli preko vrata. Čuo sam kako neko poliva vodu iza nas po stepenicama. Nikada nisam znao zašto je to praznovjerje uobičajeno u našoj familiji, ali bilo je tu valjda s nekim razlogom.

Truckali smo se neko vrijeme u kamionu prema Dobrinji. Natrpali su nas unutra kao stoku u vagon, što je u svakom slučaju bilo bolje nego da smo išli pješke. Neko mi je stajao na bubrezima i gurao bajonet u oko ali u takvoj gužvi to nije smetalo mnogo. Ipak, ljudi su valjali gluposti, pjevali i palili nove cigare dok se sve treslo. Miralem je pričao o tome koliko je tulumbi general Rasim Delić progutao na nekom prijemu u Domu Armije neki dan, opisivao scenu i kako punački general gura sa dva prsta slatke gutave tulumbe niz grlo, a mi smo se smijali i odobravali njegov sarkazam. Psovao je političare i predsjedništvo, proklinjao rat i nadolazeće pregovore. Onda su Hale i Zaim krenuli da pričaju o svojim radnim avanturama u čarapari. Ramo je uglavnom ćutao i pušio i povremeno trpio podjebavanja od Miralema. Gomila u kamionu je ipak bila razdragana kao da se ide na odmor a ne u rat. Nove avanture dolaze i to je jedino sigurno, ide se u nepoznato i daleko od kuće. Za početak, izlazak iz grada je već ogroman korak naprijed u “slobodni svijet”. Svi smo bili ko na iglama, niko od nas nije izašao van grada otkako je počeo rat. Gledao sam raju kako prebrojavaju pare koje će skršiti na dvadeset puta jeftiniju rakiju u Hrasnici. Niko od nas nije pojeo ćevape godinama, niko nije sam pojeo konzervu ili popio pivo koje nije napravljeno od riže za koje se nije moralo čekati u redu.

Iskrcali su nas ispred neke stambene zgrade na Dobrinji, i pokazali su nam put kroz neki ulaz prema podrumu iz kojeg se prilazi tunelu. Nama u susret su dolazili oni sa druge strane, oznojeni i umorni. Prtili su teške vreće sa kojekakvom robom, govorili o cijenama sa druge strane i pokazivali rukom koliko je vode na polovini tunela kroz koju treba pregaziti. Prošli smo kroz neku baštu i počeli kroz raskopano blato da silazimo u tunel. Neko je odmah spucao glavom u željezni prag i krenuo da psuje sve po spisku, okrvavljenog čela. U početku je bilo interesantno, čak i zabavno, ali malo kasnije klaustrofobija je krenula da steže u prsima, svjetla su postajala rjeđa i voda je curila na sve strane. Negdje na polovini tunela zrak je bio zagušljiv i težak. Borio sam se za kisik, gurajući se pognut sa onima koji su mi dolazili u susret. Kiša je padala tih dana pa se moralo gaziti kroz vodu jedan dio puta. Monotonija koraka i svjetala je pojačavala paniku i gušenje, kraj tunela nikako da dođe. Kapljice su padale sa stropa za vrat, elektične pumpe za vodu su brundale, sve je izgledalo kao u podmornici koja tone u kojoj su mornari bezpovratno zarobljeni i osudjeni na lagano umiranje.

Kako smo se bližili drugoj strani, osjetio se svjež zrak i čudan osjećaj uslovne slobode. Izlazili smo izvan grada koji je bio svijet za sebe, koji nam je u isto vrijeme bio i zatvor i sloboda. U suštini, izlazili smo iz jednog obruča u drugi, krenuli smo u drugu vrstu govana i nije bilo razloga za slavlje. Izlaz iz tunela je bio zakrčen svijetom koji je čekao da izadjemo napolje da bi oni mogli navaliti unutra, graja je bila nepodnošljiva. Nije mi u tom momentu bilo jasno kako neko uopšte želi da uđe u tunel i krene nazad u opsadu, da se vrati u pakao, nesigurnost i smrt. (Kasnije mi je postalo jasno zašto, nakon mjesec dana provedenih u vukojebini.) Krenuli smo prema Hrasnici i u polusvjetlu smo pod žmirkavim sijalicama primijetili prve samoposluge. Dio vojske je pohrlio unutra, kupujući sve što im je moglo pasti pod ruke. Litre loze su se odmah gurale u džepove, jeftino suho meso se žvakalo s merakom uz uzdahe, nevjericu i glasan smijeh.

Nismo imali mnogo vremena, trebalo je pješice uz Igman, uz “rižu” [1] prema Malom polju, gdje bi nas trebali ponovo ukrcati u kamione i odvesti do Pazarića. Krenuli smo momački uzbrdo ali to nije trajalo dugo. Neki su već bili pijani, a većina je psovala i posrtala. Tih dana je artiljerijskom vatrom bio pokrivan put uz Igman, niko se nije usuđivao da krene uzbrdo motornim vozilom sa upaljenim ili ugašenim svjetlima. Nisam se nikada bavio planinarstvom, pogotovo ne noćnom varijantom, sa prepunim ruksakom, pancirom i u totalnom mraku, u strahu od mogućeg granatiranja. Sjetio sam se filma “Igmanski Marš” i scena odsjecanja smrzutih prstiju makazama poluživim partizanima (posebno scene sa Batom Životinjom, koji pije rakiju dok mu kliještima krckaju kosti). U našem slučaju nije bilo toliko hladno, ali je bilo jezivo prolaziti kroz crnu šumetinu znajući šta se tu desilo prije 50 godina. U tom momentu sam krenuo da razmišljam o nesreći naroda na ovim prostorima, koji je svako malo morao da se hvata oružja da brani goli život ili da se pak bori i gine za nekog drugog, stranog i dalekog vladara.

Nakon nekoliko sati napornog hoda uzbrdo, izbismo oznojeni i crknuti na plato Igmana gdje su nas čekali kamioni koji su nas zatim prebacili vijugajućim, blatnjavim šumskim putem do Pazarića. Nekoliko puta sam pomislio da će se kamion prevrnuti i pasti niz ambis, panično sam gledao oko sebe i vidjeo da nikoga nije briga za takvo što. Previše je bilo strahova, ljudi su oguglali. Stigli smo kasno u noć u Pazarić i smjestili su nas u neku lokalnu kasaranu da prespavamo. Dali su nam neke klope za večeru, ali niko nije htio da jede vojne splačine. Svi su se već opskrbili kvalitetnom robom u Hrasnici, dobar dio ljudstva je već bio poprilično pijan. Pjevalo se urlajući i urlalo pjevajući:

Šta ću kući tako rano,
ko me čeka tamo?
Drage nema da me čeka,
kraj dušeka meka….

Hale, Zaim i Mirso su sigurno sprašili par litara loze i sve se u spavaoni pretvorilo u totalnu anarhiju. Neko je izvadio karte i kockanje u cigare je krenulo, popraćeno grajom, psovanjem i radovanjem. Kolutovi dima su polako maglili vidik, prosuta loza je bazdila, mokre čarape su se sušile na svakom mogućem mjestu na koje su se mogle zakačiti. Nisam imao živaca da se družim, bio sam umoran i strovalio sam se onako mokar i oznojen sa svim na sebi na neki prljavi krevet i zaspao ko klada.

Ujutro su nam dali po frtalj hljeba i na njemu nešto misteriozno namazano, šolju čaja od špinovanog šećera, i zatim je uslijedio znak za pokret. Kada su rekli sa treba da se ukrcamo na voz koji nas je već čekao na stanici, nešto mi je odmah toplo oko srca zaigralo. Sjetio sam se odlazaka na more, izraza lica mog oca dok je kiselo negodovao kada je mama krenula da u sred voza u specijalnim tanjirima i sa srebrnim escajgom i zlatnom kutljačom servira supu, zaspalih ljudi koji su lica prekrivali smrdljivim sivomaslinastim “JŽ” [2] zavjesama koje se nisu nikada mijenjale, pijanih neobrijanih konduktera koji su brutalno upadali u kupee i elegantno i stilski s podozrenjem bušili karte, sjećao sam se onih koji su spavali na mjestima za prtljag iznad glava ostalih putnika, i svega ostalog što je podsjećalo na normalna predratna vremena vožnje željeznicom. Kada smo se popeli u voz i razmjestili po kupeima zaista sam imao osjećaj da je rat prestao. Poznati pejsaži su se smjenjivali, voz se veselo klackao. Umjesto veselih momaka spremnih da se za par sati bace u more i da se potom izvale na plažu punu prelijepih obaženih tijela mladih djevojaka i lagano razmazuju “Copertone” po njihovim ramenima uz šum talasa mora, bili smo družina koja je na silom prilika skupljena na gomilu, bez ikakve ideje gdje idemo i šta nas očekuje.

Nažalost, naša vožnja nije dugo trajala. Izbacili su nas na neku teretnu stanicu negdje iznad Konjica i postrojili. Do platoa Treskavice nije bilo drugog puta osim pješice između Visočice i Bjelašnice, strmoglavim i nesigurnim kozjim stazama kanjonom Rakitnice, kroz sela Čuhovići, Lukomir i Umoljane, sve do Sinanovića. Pokušali su nam objasniti cilj naše ekspedicije, ali nikom svakako nije bilo jasno šta se dešava, tako da niko nije postavljao pitanja. Pojedinci su samo pomalo podjebavali nadređene čisto reda radi, malo anarhije nije bilo na odmet. Dok smo stajali u stroju, primijetio sam Mirsu kako se pjan srušio na leđa. Prolomio se smijeh, nastalo je rasulo. Bilo je i drugih u gasovitom stanju, ništa nije izgledao normalno. Bog zna kako ćemo naći odredište. (Šta ako zalutamo?) NALIJEVOKRUG! Krenuli smo lagano uzbrdo i prvi klanci su se smjenjivali. S vremena na vrijeme smo prolazili kroz neke zaseoke, kroz prozore su nas gledali začuđeni mještani, a psi su lajali i lajali. Noga ispred noge, kilometar iza kilometra, krenula je da pada noć. Počeli smo u polumraku da izlazimo na neku visoravan i vidjeli smo u daljini svjetla sela Čuhovići do kojeg je trebalo doći tu večer. Alkohol je popuštao, mamurluk je neke dobrano ojadio, a uslijed iznenadne premasne i prejake hrane neki su se i usrali. Mrak je pao a svjetla koja smo vidjeli u daljini nikako da se približe. Imao sam utisak kao da idemo prema zvijezdama koje su treperile u daljini. Noge su me bolile, osjećao sam da ću prije ili kasnije pasti i da se neću moći podignuti. Više nisam bio u stanju da razaznajem ko je pored mene, samo sam gledao u makadam ispred sebe i povremeno dizao pogled prema udaljenim svjetlima. U neka doba došli smo do prvih pašnjaka sa stokom, ograde su bile tu, već su se nazirale prve kuće i čuo se lavež pasa. Počeli smo da u neredu ulazimo u selo i svako se smještao kako je stigao. Ja sam bio na kraju kolone tako da nisam mogao da biram neku udobnu postelju nekog seljana, bilo je ili škola ili štala. Mene je zapala štala. Ušao sam unutra, srušio se na pod, pokrio se prvom krpom i zaspao ko klada.

Probudila me je visoka temperatura. Tresao sam se i cvokotao zubima. Drugi su to primijetili i poslali me u školu, gdje je bilo toplije. Neko je napuhao gumeni madrac i legao sam u polusvijesti. U bunilu sam imao svakakve halucinacije, pomiješala se realnost i snovi, noćne more i povremena buđenja doktora koji mi je u usta trpao neke tablete. Sanjao sam školske časove na kojima sam stajao ispred table i pravdao se za polomljenu kredu dok su mi se svi smijali, zatim bih trčao u mjestu danima i godinama, letio preko Baščaršije kroz dim ćevabžinica, pucao bih iz puške iz koje ne izlaze metci i niko ne pada sa druge strane, vozio bih auto bez volana praznim ulicama nekog nepoznatog grada, prijatelji bi mijenjali lica a žvaka u ustima je imala metalni okus. More su se smjenjivale, vizije su postajale sve nadrealnije da bi s vremenom njihov intenzitet opao i duboki san bi nastupio sve do budjenja. Nakon dva dana ležanja polako sam stao na noge i pogledao kroz prozor. Ispred mojih očiju je pukla suncem obasjana visoravan, kao iz snova.

Pogled je bio beskrajan, u daljini se vidjeo Prenj a malo bliže je bila snijegom prekrivena Visočica. Vrijeme je bilo jako čudno, na toj nadmorskoj visini oblaci brzo dolaze i prolaze. Selo Čuhovići je relativno malo, petnaestak kuća, škola i džamija. Svi se u selu prezivaju Trešnjo jer se u sred sela nalazi jedino stablo trešnje u cijelom kraju. Pravo je čudo kako je drvo uopšte izraslo na takvoj nadmorskoj visini i izuzetno surovoj klimi. Seljani žive isključivo od stoke i krompira koji moraju jako brzo uzgojiti, krkajući u zemlju mnogo više djubriva nego što je to uobičajeno. Kada snijeg zapada u oktobru prestaje svako kretanje sve do aprila, eventualno maja. Mještani su prilično plavokosi i svijetle puti što me jako začudilo. Nisu se mnogo miješali stoljećima, par sela u okolini se ženilo i udavalo izmedju sebe. U selo je prije dvadesetak godina došla struja tako da se mogla gledati i televizija (da se samo mogao uhvatiti signal, repetitor na Bjelašnici je već bio srušen).

Krenuo sam da se polako šetkam i zavirujem u kuće seljana. Vojska nije radila ništa, tako da su se izmišljale pizdarije i hodalo se naokolo. Neki su već uspostavili dobre relacije sa nekim familijama tako da se odjednom pojavio mladi sir i kajmak. Pogače tek izvadjene iz krušnih peći su krenule da zovu, voda je curila niz usta. Već se skupljala lova da se od mještana kupi jagnje za klanje. Ja sam htio da malo bolje sagledam mjesto na kojem se nalazimo pa sam odlučio da se popnem na obližnje uzvišenje iznad sela. Na moje veliko iznenadjenje, sa druge strane brda su se počeli pojavljivati prvi stećci. Na samom vrhu padine se nalazio jedan ogromni megalit i od njega se proporcionalno u obliku trokuta krenulo da širi groblje, koje je niz padinu polako i postepeno počelo da se smanjuje sa veličinom i oblicima. U jednom momentu je sve izrazom i stilom počelo da prelazi u muslimansko mezarje. Tačno se mogao vidjeti vremenski period kada su lokalni mještani krenuli da prihvataju Islam. Pogled sa tog mjesta je bio još nevjerovatniji, i preko visoravni su se mogli vidjeti stari rimski putevi koji su šarali pejsaž. Izvadio sam slušalice iz džepa, upalio walkman i pustio svoj omiljeni ratni album “Disintegration” od The Cure. Kroz glavu su mi prolazili milenijumi, slike srednjovijekovnog života, zamišljao sam užurbane ratnike na konjima kako jašu i bacaju odsjaje sa svojih oklopa na okolna brda. Ove planine su oduvijek bile naseljene ljudima koji su tražili svoje mjesto pod suncem, borili se za goli život, što protiv prirode, što protiv životinja, što protiv drugih ljudi, najčešće nekog novog talasa osvajača naoružanih mačevima, vatrom i pohlepom. Nevjerovatan talas duhovne energije me naprosto nosio iznad pejsaža, imao sam utisak da ću zaista da poletim iznad litica i gudura, nošen vremenom i prostorom.

“ŠOBA! Šta radiš jebote?” trgnu me Miralem iz snovidjenja. Sa njim su došli Zaim i Hale. “ Ima li šta na radiju?” upita on sa cigarom u ustima, dok je lomio grančice i potpaljivao vatru. U sekundi se tu stvorila džezva i kafa je krenula da se kuha. Još uvijek sam bio u svojim vizijama i nisam obraćao pažnju o čemu pričaju. Prizor koji sam gledao ispred sebe me je kao droga držao zakucanog za mjesto na kojem sam stajao.Trebalo mi je neko vrijeme dok se konačno nisam osvijestio i lagano krenuo nazad u selo. U jednom momentu sam se okrenuo i pogledao prema trojici koju sam ostavio iza sebe. Izgledali su moćno dok su među stećcima ložili vatru, kao da su tu u svom najprirodnijem elementu.

Sutradan je došao neki oficir moralista iz generalštaba, sa zelenim Ray-ban naočalama i bijelim tenama, Smith/Wesson revolverom obješenim kao u kaubojskim filmovima i krenuo da nam objašnjava naširoko i nadugačko o ciljevima naše ofanzive. Krenuo sam da zijevam nakon dvije minute, ostali su nervozno prenosili težinu sa jedne noge na drugu. Nije nam se dopadala šuplja priča nekoga ko će se za pola sata uputiti džipom na meso u Jablanicu, pa potom nazad u Sarajevo, u toplotu i sigurnost pozadine. Htjeli smo samo da znamo šta nas čeka i šta treba da se radi, nisu nam trebale nepotrebne govorancije. Na samom kraju smotre pojaviše se odnekud konji, koji su se približili i posmatrali nas sa distance. Vojska se krenula sama od sebe raspuštati, zapalile su se cigare i polijegalo se po travi. U tom momentu jedan mladjahni pastuh je pokušao da zaskoči staru kobilu. Nervozno je skakutao na zadnjim nogama, bezuspješno pokušavajući da nadje odgovarajuće mjesto na stražnjici kobile. Uslijelio je promašaj za promašajem a vojska je krenula da navija za pastuha. Svi su ustali na noge i neočekivano počeli da uživaju u slikovitoj sceni konjskog seksa. Pastuh je i dalje promašivao a raja je sve više urlala. Svako je htio da vidi sretan završetak situacije, koji nikako da se desi. U tom momentu, krivonogi i omaleni Rizo, sa širokim preplanulim licem i sitnim očima, velikom neobrijanom vilicom i ogromnim šaketinama, u džemperu sa milion boja, nije izdržao. Ustao je i šlampavo razvezanih čizama otrčao do konja. (Očigledno je imao iskustva sa takvim stvarima, u selu u kojem je živio prije rata ovo je sigurno bila normalna situacija.) Stavio je cigaru u usta, zgrabio pastuha sa obje ruke za poveliko spolovilo, namjestio ga gdje treba, i iste sekunde neiskusni konj je svom silinom zabio stvar do kraja dok je kobila glasno njištala. Gomila je eksplodirala kao da je pao gol na utakmici fudbalske reprezentacije u finalu svjetskog prvenstva. Prolomio se gromoglasan aplauz sa širokim osmjesima, a Rizo je nošen na ramenima proglašen za heroja dana. To se zvalo podizanje morala vojske, koja je bila sretna i vesela kao nikad prije.

Malo kasnije smo već bili obaviješteni o pokretu. Zbogom Čuhovići! Dok smo izlazili iz sela zarekao sam se da ću se jednog dana vratiti u to selo i temeljito sve ispitati. Put kojim smo krenuli prema Lukomiru se sve više sužavao da bi na kraju se pretvorio u kozju stazu koja je na momente prolazila kroz prave ambise. Trebalo je biti oprezan, pad dole bi značio smrt a u najboljem slučaju teške tjelesne povrede. Na samom dnu kanjona se mogla vidjeti Rakitnica koja je svojim plavetnilom i žuborom privlačila poglede. Trebalo je da se postepeno spustimo do rijeke pa da se onda popnemo na suprotnu stranu kanjona. Nakon sat vremena hoda ušli smo u Lukomir. To selo sam već prije vidjeo na televiziji u filmu “Gluvi Barut” i nisam mogao vjerovati da je to zaista tako. Selo je stajalo kao na nekoj drugoj planeti, ljudi su izgledali kao da su izvadjeni iz vremenske mašine od prije par stoljeća. Narodne nošnje su svi imali na sebi, a stoka se motala slobodno naokolo, štale su bile tik pored kuća. Na tako surovom mjestu stoka je jedini izvor preživljavanja i tretira se na najbolji mogući način.

Izašli smo iz sela i krenuli niz liticu prema dnu kanjona. Ostvruo sam se nazad prema selu iz kojeg se vidjeo samo dim i vrhovi najviših kuća. Na sredini litice ispod sela primijetio sam bačenu konjsku lešinu kako je trgaju gavrani i ostale ptice. Više nisam znao šta je realnost a šta nije. Svijetovi su se izmješali, vrijeme je kolabiralo, kosmos se slijepio i zgužvao ispred mojih očiju, a trebalo je ići nizbrdo prema dnu. Logike više nije bilo. Ispred nas je stajala je samo prelijepa i beskrajna priroda u svom najboljem izdanju, brutalno narušena turobnim zveketom oružja i odjekom vojničkih čizama.

Zove Kurt jedno jutro. “Dolazi na kafu!” kaže, naređuje kroz zalogaj. Ne mogu da se sjetim da li je dan prije toga sišao sa Proskoka ili neke druge vukojebine gdje je bilo pravo zajebano. Bilo je pucnjave napretek, pa je još bio u šoku. Bili su to jebeni dani, trebalo nam je svima društvo. Navikavali smo se na nesto na šta se insan ne može navići. Krenuo sam da se oblačim. Padaju granate na sve strane, malo je jebeno izaći napolje i ne izlazi mi se po svaku cijenu. S druge strane, Kurt ima nešto struje, mozda preslušamo šta od “Vajtsnejka” ili “Parpla”, možda padne koji vic, prisjetimo se kakve gluposti. Skliznuo sam niz Sutjesku, na uglu kod “Dervoza” pogledao sam desno-lijevo da se slučajno i iznebuha ne ukaže kombi na kojem piše “Kopajmo do pobjede”, sa agilnim Cacinim momcima koji dragovoljno skupljaju “dobrovoljce kopače”. Trznem se u dva koraka preko ulice i zamaknem u mrak njegovog ulaza. Kurt je kao i obično u gaćama, razvalio se na kauč, zapalio cigaru, slusa radio i igra se sa mudima kao sa Klik-Klak-om. Negdje malo jače granatiraju, a sve prelijeće preko nas i eksplodira u daljini tako da je ipak prpa. Njegovi zidovi su podebeli, mada ništa nije garancija. Jedina je utjeha da je u susjednoj zgradi na zadnjem spratu do izbijanja rata stanovao Radovan Karadžić, pa “nece valjda na svoju kuću pucat?”

Kurt je prije par mjeseci upoznao neku djevojku u Aerodromskom naselju dok je išao u posjetu Plasti, koji je već postao lola u svom ulazu, organizujući kojekakve dogodovštine zabavne prirode. Plasta je takodjer gulio svoje u vojsci i znao je i on izbijati kojekuda. Na početku rata je postao poznat po svojim idejama za odbranu grada, kada je htio da napravi futuristički katapult za izbacivanje bandera preko linije odbrane (ne bil’ neprijatelji pomislili da smo totalno poludjeli, da bi zatim digli ruke od svega i otišli). Elem, pročulo se za kvalitetne derneke koji se kod Plaste dešavaju i na jednom od njih Kurt je upoznao djevojku vrijednu pažnje, što ga je skoro svakodnevno zvalo prema Aerodromskom naselju.

Sjedili smo tako, ćakulali dok telefon nije zazvonio. To je ona. Kurt se zalijepio za slusalicu ko školjka za stijenu i promijenio je izraz lica. Odjednom je postao ozbiljan i sve je poprimilo drugačiju atmosferu. Nešto se počelo raspravljati. Izgleda da je Kurtovo romantično poznanstvo preraslo u nešto ozbiljnije. Spustio je slušalicu, rekao je da mora da ide, obukao se u sekundi i izletio preko vrata. Pješice na Aerodromsko naselje? Pod granatama? Nisam čuo o čemu se radi (samo sam mogao predpostaviti) ali je sudeći po njegovoj agilnosti svakako vrijedilo zapucati tako daleko pod takvim okolnostima. Ja sam ostao sa tek skuhanom kafom, preslušao što je bilo na gramofonu, odspavao malo i skontao da se on neće šale vratiti.

Vrijeme je prolazilo sporo (rat je prolazio jos sporije). Tih dana sam posmatrao sa Žuči svjetla Aerodromskog naselja u daljini, maštajuci da se nađem s njima, da povučem dobar gutljaj iz flase, da sjednem prekoputa neke fine djevojke umjesto da gulim koru s drveća, brojim detonacije tromblona i čekam kraj smjene. Gledajući svjetla u daljini nesvjesno sam utrpao cijeli “tabasco” u rižu s vodom (sa pokojim plutajucim komadićem misterioznog mesa) kojom sam morao utoliti nesnosnu glad koja se ničim poštenim nije mogla izliječiti. Ipak, nazvaše momci slijedeće hefte i rekoše mi da poslije smjene svratim “drito” kod Plaste kući. Skupiće se svi. Ja onako prljav u smrdljivoj uniformi i preteškim pancirom poletio sam nakon kraja smjene iz rova u mrak, niz gudure, preskačući panjeve i ruševine, i padajući po snijegu i blatu, zaboravio na glad i granate i naprosto letio kroz prostor. Kada sam izašao na mokri asfalt Buća Potoka potrčao sam od sreće. Uspio sam da ustopam nekog švercera koji me je izbacio negdje u blizini derneka. Uspio sam i da u mrkom mraku pronađem Plastin ulaz, na čijim vratima su stražarili neki penzioneri ljutih pogleda u uniformama napravljenim od ćebadi. Popeo sam se uz stepenice i Plasta je otvorio vrata. Ukazao se dernek, taj prelijepi dernek, u sjaju prigušenih kandila, uz graju curica i Kurtovo pjevanje “Odiseje” od Leo Martina. Primijetio sam nova lica, lijepe i drage ljude, koji su uprkos svemu kroz šta se prolazilo tih dana odisali optimizmom i veseljem.

“Sta ćemo jesti?“ Upita Kurt Plastu u neka doba, cijedeći posljednje kapljice iz flaše lažne “Dalmatinke”. Već se dosta popilo pa je glad zakucala na vrata. “ Jao, nemam ništa….osim ove konzerve.” reče Plasta, držeći u ruci plavu konzervu na kojoj je velikim žutim slovima pisalo “Homburg”. Napravila se i neka marinada od ulja i lažnog bijelog luka, da sve to bude k’o “morski”. Tako dragocjena konzerva se nije mogla pojesti tek tako. Uslijedilo je svečano otvorenje. Neko je u ruci imao kašiku a neko viljušku, i prvi komadi mesa su krenuli da se grabe i guraju niz grlo, onako, bez ičega. Bilo je sve OK dok Plasto ogromnim potezom nije zagrabio ogroman komad za koji se odmah uspostavilo da je u pitanju nesamljeven (kompletan) govedji očni kapak, koji nas je onako sjajan i realističan sa vrha kašike sviju posmatrao. Kao da je još jutros treptao pri pogledu na seljaka koji ga je hranio i timario, da bi ga zatim odveo u turobnu klanicu. Okrenulo mi se sve u stomaku (kao i ostalima), psovao sam majku šljakeru koji je taj dan bio na smjeni na mašini za mljevenje mesa, prokleo sam svu humanitarnu pomoć i onoga ko ju je uputio nama jadnicima i bijednicima, prinuđenim da jedemo ono što ni psima nije namjenjeno.

Vratio sam se brlji, pokušavajući da saperem grozan osjećaj koji se jednostavno nije mogao saprati. Zatim sam zgrabio gitaru i krenuo da sviram kojesta ne bil` mi izašla iz glave slika govečeta kako trepće i preživa. Svirajući, pogled mi je ipak prelazio preko djevojačkih grudi, njihovih očiju u prigušenom svjetlu kandila. Sve se polako utopilo u pjesmu i duhanski dim, sve dok nas zora nije poslala na spavanje.

(Slijedeći put kada sam ujutro mamurajući bacio pogled na konzervu “Homburga” ona je bila prazna.)