Svaki dan ista priča. U 7:30 mama me budi sa namjerom da me ne probudi. Ja se malo promeškoljim u polusnu, a mama naprasno odustane od budjenja, odmahne rukom sa širokim osmjehom na licu i spusti roletne da dijete može nastaviti nesmetano da spava (bilo joj žao da me budi, kaže, jako sam slatko spavao). Nakon što je mama izašla iz sobe ulazi stari, diže roletne i glasno podvikne: “Ustaj, Šta je ovo? Radni je dan!…Ustaj, zakasnićeš u školu! Diži se! A Ti…(obrati se mami)…. Da mu više nikad nisi spustila roletne…!” Ja se zatim nevoljno ustanem i pravac terasa na svjež zrak . “Gdje su ti papuče?”, upitaće ponekad majka [1] Muniba. “Ozepšćeš, mangupe!”

Prve zrake sunca rano ujutro na Điđikovcu imaju magičnu moć. Svjež zrak obogaćen ozonom odmah probudi i najveće spavalice….pardon….osim Darjana Grina, koji je znao redovno prespavati prvi čas popodnevne nastave. (Kasnije su mnogi bili zaduženi za budjenje Darjana. Znao sam pokucati na vrata, ući u njihov stan, napraviti džezvu kafe, probuditi ga i s njim popiti kafu, da bi nakon par minuta nakon toga Darjan ponovo obučen, sa cipelama na nogama, pao u krevet i zaspao).

Cijeli Điđikovac je jedan prelijepi park u kojem su sasvim slučajno pored stabala narasle i zgrade. Ljudi su tu čudni, pitomiji i budalastiji. Postoje neke podzemne vode koje još niko nije razumio. Samo poneki auto koji prođe pored Doma Milicije naruši apsolutnu ovozemaljsku harmoniju. To je jedno od rijetkih mjesta u gradu gdje vas osim roditelja mogu probuditi i ptice, pogotovo vrapci koji načisto polude ujutro, po kojima je cijeli kraj dobio ime. Može vas ponekad probuditi i mašina za košenje trave, koju iskusni parkaš u zelenoj uniformi lagano gura niz padinu obraslu gustom travom. Miris pokošene trave u kombinaciji sa benzinskim isparenjima je nešto što bih uvijek htio da imam sa sobom, u džepu, u bočici, kao najfiniji i najskuplji parfem. Nekada nas je parkaš znao zaganjati jer smo svu sakupljenu travu razbacali, gađali se s njom i skakali u nju, koju su oni tako uporno i mukotrpno skupljali. Mame su nas znale plašiti s parkašima. Ko biva, ako ne budemo slušali, čika parkaš ce doći da nas nosi svojoj kući. Kakva je to kuća znali smo dobro. Bila je to zelena kućica u velikom parku na vrhu čuvene zimske “Staze Smrti” , u kojoj su parkaši obitavali kad nisu ništa radili. Tu su oni ostavljali kose, kosilice i svoju zelenu “KRO Rad” radnu odjeću, sa kojom su nas toliko plašili.

Još jednom sam duboko udahnuo, okrenuo se i ušao nazad u kuću i otrčao u W.C. (Na engeskom W.C. znači Water Closet; nešto što vam niko nikada nije mogao reći šta zapravo znači) Zidari koji su zidali našu zgradu nisu mnogo vodili računao izolaciji W.C.-a, tako da ste mogli čuti ama bas svaki šum svakog komšije na svakom od tri sprata. Svaki orgnut papir je šuštao, svaka spuštena daska je glasno odzvanjala. Često sam se znao dovikivati sa Buretom, koji živi sprat ispod.

(“Peri ruke!”, obavezna komanda roditelja koja uslijedi nakon izlaska iz toaleta.)

Doručak je na stolu! (Na televizoru je crtani film “Pčelica Maja”). Mama je stol napunila svim i svačim što smo ja i moja sestra Tamara zvali “čas izobilja”. Ja sam se prvo fatao jogurta, “Gavrilović” jetrene paštete namazane na hljeb, nabacio na to dosta parizera i “Tommy” majoneze. Tamara je grabila sve slatko. Obadvoje smo obožavali Čokolino, i nikad ga nije bilo dovoljno. (Jedna od najslađih stvari je bilo i struganje ostataka pečenih jaja na tavi) Ja sam uvijek otimao čokoladno mlijeko Tamari iz ruku, što je momentalno prerastalo u otvoren sukob najvećih razmjera. Potajno sam uživao kradući joj velike čokolade s rižom, ne zbog toga što sam ih volio, već što sam čekao da čujem njen plač, njene pritužbe na mene, a ja sam se zlobno cerekao sa sigurne distance.

Izletio sam preko vrata, i trkom niz stubište istrčao napolje. Ponekad zastanem da pročitam segmente iz “Zakona o Kućnom Redu”, koji je totalno išaran i na momente neprepoznatljiv i oguljen, bio i dalje permanentno zakucan na zid s namjerom da podsjeca stanare da mora da postoji red i disciplina. Nije se tu baš Bog zna šta moglo ni pročitati, ali je natpis ulivao strahopoštovanje, predstavljao je državu koja je vodila računa o ponašanju svojih građana. Mama je, naravno, već čekala na prozoru da vidi kako grabim prema školi i mahala je sa osmjehom na licu. U školsku torbu mi je već kriomice ugurala debeo sendvič sa viršlama i senfom. Ispod terase sam pozdravio tetu Feridu i čika Asima koji su pili jutarnju kahvu ispred svog podrumskog stana. Oni su me jako volili, nisam im stvarao probleme kao druga djeca. Nekada sam znao doći i gledati televiziju s njima na njihovom velikom crno-bijelom televizoru za koji su obadvoje radili godinama. Čika Asim je iz nekog razloga ofarbao ekran u žuto, kaže, bolje se vidi. Mene je čika Asim neodoljivo podsjećao na lik sa novčanice od hiljadu dinara, onog čuvenog rudara Aliju Sirotanovića, koji je bio heroj Jugoslavije. Naravno, rijetko kad sam imao toliko mnogo novaca u ruci, samo ponekad kad bi išao po hljeb u “Granap” (skr.Gradsko nabavno poduzeće). Čika Asim je jedne davne godine ispod prozora posijao neku vrstu japanske jabuke, koja je imala izuzetno male plodove. Jabučice su bile male i kvrgave, i tek krajem augusta su bile malo zrelije i ukusnije, ali nama djeci nije smetala opora kiselina. Pentrali bi smo se na jabučicu svakom mogućom prilikom i u ekstazi brali sve sto smo mogli dohvatiti, prije nego što bi nas čika Asim dohvatio za stopala i svukao dole. Asim nije dozvoljavao penjanje bilo kome, nije volio kada se lome grane. Tek na kraju ljeta bi samo one jabučice na samim vrhovima drveta, daleko od domašaja malih dječijih ručica, narasle i postale koliko-toliko slatke. Samo oni najhrabriji i malo stariji su smjeli u neposrednoj blizini Asima se popeti na vrh i lomiti grane da bi dohvatili jabučice. Prasak slomljene grane bi se ipak začuo, a Asim bi izletio u plastičnim papučama da “ko-fol” zaganja “krivolovca”. Ipak, pentranje po jabučici je predstavljalo zadovoljstvo, čak iako više nije bilo šta da se ubere.

Potrčao sam dalje sa školskom torbom na leđima, prekrivenom svijetlećim “mačijim očima”, preko travnjaka na kojem se nije smjelo igrati lopte, kroz meni najdužu ulicu na svijetu – Jug Bogdanovu, prema školi “Miljenko Cvitković”, iz koje se vec čula graja i zvono za početak prvog časa.

Jako često smo pravili koješta od papira. Kolaži su bili najčešći oblik likovne aktivnosti. Nekada se znalo dobiti i trodimenzionalan zadatak. Jednom prilikom nam je rečeno da svako napravi auto od kartona, a najbolji auto će biti sačuvan u posebnoj vitrini u kojoj su se čuvali ostali najbolji radovi te godine. Sve se odjednom pretvorilo u fabriku. Neko je prvo počeo sa točkovima, neko sa karoserijom. Bojilo se na sve strane, rezao karton, dešavala se prava kreativna drama na sve strane. Ja sam stalno gledao u rješenja drugih (đonio!) i kontao kako da napravim svoj model što bolji. Sat je otkucavao, bližio se kraj natjecanja i u jednom momentu je pao znak za prestanak radova. Ja sam još uvijek imao kist u ruci i brljao temperom što sam bolje mogao.

Svi smo poredali auta po stolovima i učiteljica je izdvojila par najboljih modela. Moj nije bio medju njima. Bio sam jako razočaran, vjerujući da sam napravio zaista dobar auto. Sve je ipak bilo gotovo i došlo je vrijeme da se nakon pranja ruku ide kući. Krajičkom oka sam primijetio kako je učiteljica trpala odbačene automobile u Kreka-Wesso peć, koja je ćumurom (i dječijim radovima) grijala učionicu. Moj auto je bio upečatljiv i jasno sam vidio kako polako ulazi u peć i kako ga odmah hvata plamen.

Najbolji auto koji je bio izabran na natjecanju je ponosno stajao u vidljivoj vitrini još par sedmica. I onda je i on spaljen.

BAAAAAAAAA!…

Nevino sam držao svoju zelenu zdravstvenu knjižicu u ruci, već poprilično popunjenu od raznih posjeta doktorima, ispečatanu u socijalnoj službi tatinog “Energoinvesta”. Unutra je bilo bruka informacija o injekcijama koje sam dobio, bila su tu i razna upozorenja o zloupotrebi knjižice i njenoj svrsi koju nikada nisam bio u stanju da shvatim. Ništa nije obećavalo na dobro. Piljio sam u grupne fotografije sretnih lica apsolvenata stomatologije koji su upravo diplomirali dok je mama nešto objašnjavala ženi preko pulta, pokušavajući da joj diskretno stavi do znanja da mi imamo štelu i da samo treba da nas pusti gore, da će se sve riješiti kada mama ugleda našu zubarku.

Već mi je odranije bila poznata prva prostorija sa lijeve strane na prvom spratu, korištena za urgentne slučajeve gdje su ekspresno vadili zube nesrećnicima. Uvijek je bilo dosta otečenog svijeta ispred, najveći broj njih se uvijao u velikim mukama i strahu. Sviju su čekala kliješta, ona dobro naoštrena sa izgledom aligatora. A za one manje sretne, kojima se zub raspao pri prvom dodiru kliješta, čekalo je vađenje korijena za koje je bio predviđen još gori alat koji je podsjećao na srednjovijekovne sprave za torturu. Zubar je morao imati jak pritisak rukom da bi uspio metalno šilo gurnuti duboko u krckavi korijen zuba, pa zatim iznutra iščupati sve što se moglo iščupati. Znalo se dešavati da to radi neka doktorica koja nema neki osobiti stisak rukom, ili je to neki oznojeni student stomatologije kojem je to bilo prvo vadjenje, pa se sve pretvori u patnju i užas. Kad sve zapne i kad pacijent počne da se gubi od bolova, onda pozovu čuvenog doktora Boška Kućanskog (uvijek okruženog mladim darovitim studenticama) ili pak doktora Toška, koji je bio dvometraš u bijelim klompama i čije su šake ko lopate vadile i najveće korijenje kutnjaka, dobro ukopane u gornju ili donju vilicu nesretnog pacijenta.

Dobio sam napokon i zdravstveni karton na kojem je pisalo moje ime i prezime, kao i dijagrami zuba i njihovog stanja. Popeli smo se na prvi sprat gdje je bilo dječji odjel i sjeli smo na klupu za čekanje. Mama je pokušavala da uđe unutra bez poziva, blago odgurujući prezauzetu sestru koja ju je pokušavala u tome spriječiti. Kroz polu-zatvorena vrata je uspjela da blago mahne doktorici koja je nekome već popravljala zube, stavljajući joj do znanja da smo tu i da čekamo. Već sam prestao da plačem, pomirivši se sa sudbinom koja me je zadesila. Samo sam zbunjeno razgledao naokolo i nadao se nekom čudu, priželjkivao da će doktorica iznenada promijeniti mišljenje i naručiti me za sutradan.

“Neće te ništa boliti, budi siguran. Samo ti sjedi! Evo da malo podignemo stolicu, evo tu ti je i voda da izapereš zube. Reci AAAAA!”…(Čuvene riječi su se izgovorile). U to vrijeme zubarska tehnika je bila prilično primitivna, spore brusilice, nije bilo anestezije za popravljanje zuba tako da su sve radili na živo (Tek kasnije su počeli da daju anesteziju svima, ali je za mene to bilo kasno, ja sam već pretrpio duševne ožiljke).”De da malo pogledamo unutra, da vidimo o čemu se radi.” reče ona žvačuči žvakaću. “Evo imamo tu mali karijes na kutnjaku, moraćemo raditi plombu”, čačkala je zubarka zub metalnom čačkalicom i gurala tampone izmedju zuba i usni. Zatim je žustro primakla sebi policu sa burgijama i ostalim alatom za bušenje i burgijanje i krenula da gleda koja je od njih najpodobnija. Tu sam već krenuo da se grčevito hvatam za stolicu, da uvijam noge i da se odupirem. Upalila je svjetlo koje me je zaslijepilo, i onda je uzela ono ogledalce i krenula da zagleda detalje i da nešto govori sebi u zube iz zubarske terminologije što samo ona razumije. Nisam se pošteno ni presabrao od početnog šoka a burgija u njenoj ruci se magično pojavila odnekuda i uslijedio je pištavi zvuk brusilice: “IIIIEEEEEAAAUUUUU!……”

Komadići zuba su letjeli po ustima, smrad i toplota izgorenog materijala je sve zapljusnula unutar usne šupljine, a zubarka je neumitno krenula prema najdubljim i najudaljenijim ponorima kutnjaka. Iznenadna bol me totalno ošamutila za sekund, jezikom sam slučajno dodirnuo kutnjak i osjetio taj beskrajan ambis, i onda sam panično zgrabio njenu ruku i povukao je prema dole. Ona se malo ko ljutnu i još jače me poduhvati, i zabi burgiju još dublje na samo dno kutnjaka, direktno u mozak…“AAAAAJJJJ!”

Krenuo sam da vrištim kada je zubarka pogodila burgijom u glavni nerv zuba. Moja mama koja je sve to gledala sa strane jako zabrinutog izraza lica, doskočila je u sekundi do stolice i sa nevjericom je gledala čas u mene čas u zubarku pokušavajući da anticipira skori prestanak intervencije i prestanak boli koja se u tom momentu opravdano nanosila njenom najdražem i jedinom sinu. Previjao sam se od bolova i grčio od hladnog zraka pod pritiskom koji je isušivao dno moga kutnjaka kada sam od zubarke čuo još jednu već poznatu rečenicu: “Pa ti si NEBOJŠA, nemaš čega da se bojiš! Pljuni i izaperi! Evo samo još malo i sve je gotovoooooBBRRRRRRRRZZZZZZZ…!!!”

U svojim rukama sam čvrsto držao svoj drveni šmajser koji je dan ranije moj stari napravio od ostataka drvene gajbe i starog ormara. Ostala djeca su imala slične automate kao što je bio moj, a neki su čak imali uvozne ruske plastične mašinke sa dobošem kupljene u “Bazaru” u ulici Kralja Tomislava. Nisam uspio da nagovorim svoje roditelje da i meni kupe takav, tako da sam se morao zadovoljiti sa onim što sam imao. Improvizacije su bile neophodne. Bombe su bile flaše i kamenje, zavoji su bili ubrani korov “ranjenik”, plastične vrećice punjene prašinom iz usisivača su korištene kao simulacija za dimne zavjese a velika kartonska kutija od “Čajavec” televizora sa probušenim rupama za vizire je bila tenk sa tročlanom posadom. Bunker u koji smo gledali sa distance je bio veliki žbun pokraj trotoara, a stari zarđali oluk donesen sa smetljišta i postavljen u sred žbuna je bio švapska artiljerija koju je trebalo uništiti. Dogovor je bio ako neko bude “ranjen” da će djevojčice dotrčati i previti rane.

JURIŠŠŠŠ! urliknuo sam. URAAAAAAA!!! prolomili su se sićušni dječiji glasići. NAPRIJED!!! RATATATATATATAT!!!! Ustali smo i uz paljbu potrčali naprijed kao jedan. Sa otvorenih prozora obližnjih zgrada uslijedila je podrška, aplaudirale su naše mame i penzioneri sa cigaretama u ustima. Napad je silovito krenuo i neprijatelj je trpio ozbiljne gubitke. “Bombe”- kamenje i flaše su letile kroz zrak, a “Čajavec” tenk je pravio lom među švabama koje su već krenule da bježe. U jednom momentu Pepi je pao ranjen, a jedna od djevojčica-bolničarki je pritčala i stavila mu travu na zamišljenu ranu. On je zatim ustao i nastavio da juriša jos jače. Meni se to učinilo kao herojski pothvat i ja sam iste sekunde odlučio da i ja hoću da budem ranjen, da me bolničarka previje i da se podignem i nastavim juriš. Negdje na pola puta do bunkera pao sam pokošen rafalom iz neprijateljskog šarca i urliknuo “RANJEN SAM!” Gledao prema ostalima u nadi da će me neko primijetiti i pozvati bolničarku da mi pomogne, ali niko se nije osvrnuo. Četa je nastavila sa gromoglasnim jurišem a ja sam ostao da ležim na zemlji. Nisam mogao vjerovati da su me ostavili tek tako, svog jedinog komandanta. Napad se nastavio i krajičkom oka sam primijetio kako su moji suborci iščupali stari oluk iz žbuna na kraju livade i krenuli da se vesele. Neprijatelj je poražen,a ja sam i dalje u nevjerici nepomično ležao neprimijećen i ostavljen. Vrhunac kraja svake akcije je da se zaigra Kozaračko kolo i tako proslavi pobjeda nad fašističkim okupatorom koji je konačno poražen. Djevojčiće i dječaci su se uhvatili za ručice i kolo je krenulo da se okreće uz pjesmu “Po šumama i gorama”. Bez mene. Nakon nekog vremena sam ustao i otišao kući razočaran ishodom narodnooslobodilačke borbe.

Nakon nekoliko godina motao sam se sa ostalom djecom po Điđikovcu. U to vrijeme su bile moderne šprice (prskali smo jedni druge vodom) pa smo išli do dječijeg dispanzera u Skerlićevoj da rovimo po kontejnerima tražeći šprice. Neko je rekao kako u boćani ima česma, pa možemo tamo otići da ih očistimo i napunimo vodom kako bi mogli prskati učenice iz trgovačke skole, koje su se svakodnevno vraćale kući iz škole na Bjelavama. Spustili smo se stepenicama iza dispanzera, provukli se izmedju par garaža i ispred nas se ukazala scena. Gomila svijeta je urlala i vriskala na svaku bacenu kuglu. Tih dana su se igrale odsudne utakmice…

Boćana je bila dio kluba SUBNOR-a gdje su se također igrale karte i šah. Nekada je znala i milicija dolaziti jer su dobijali prijave da se igra u pare. Boćanje je bio izuzetno popularan sport medju penzionerima, ali i mlađima. Naravno, igre tog tipa su privlačile one iz najnižih slojeva drustva. Jako često se na boćalištu mogao vidjeti i Juka Prazina, koji se stalno motao naokolo.

Uspio sam da se proguram kroz noge starijih i da zalijepim lice uz ogradu boćališta. Boćaliste je za mene tada bilo ogromno, a ljudi koji su tu igrali su igledali jako ozbiljlno. Iznad ograde boćališta na betonskom zidu je neko napisao bijelom masnom farbom čudni natpis: REKREACIJA-TIJELA. Nakon par sati gledanja bio sam totalno fasciniran situacijom i ostao sam do samog kraja igre, sve dok nisu zatvorili klub. Sutradan sam se nacrtao na istom mjestu, i nakon par sati gledanja sam počeo da prepoznajem najbolje igrače i pravila igre. Stajao sam pokraj semafora koji je bio najobičnija daska sa odštampanim brojevima, koja je imala zarez koji se mogao pomjerati desno -lijevo. U jednom moentu sam pitao jednog starog čiku ako mogu ja da slijedeći put pomjerim rezultat kada neko napravi poen. On se nasmijao i klimnuo glavom. Od tog dana sam postao semafor. Svaki dan sam dolazio i pomjerao zarez na semaforu.Već su me svi znali i postao sam inventar. Nekada sam znao biti počašćen sokom od starijih. Boćanu, kao i mjesnu zajednicu Điđikovac je snadbdijevala sokovima stara Ešpek Staka, komšinica sa broja 5, koja je u svojoj maloj punionici proizvodila raznorazne sokove. Volio sam njene sokove, mnogo više nego Coctu ili Jupi. Nekada su me neki mangupi znali ponuditi i cigaretom, što bi odmah izazvalo reakciju nekog od starijih i ozbiljnijih, koji su cigaru odmah otrgli iz mojih ruku. Ali, raspust je bio gotov i morao sam nazad u školu. Boćanje je ostalo na istom mjestu, i povremeno sam u prolazu mogao čuti zvuke sudaranja kugli propraćeno uzdasima ili veseljem. Život je išao dalje a boćana je ostala tamo nedgje daleko iza mene.

Nedavno sam prolazio tuda i provirio slučajno kroz ogradu da vidim trenutni rezultat. Na moje razočarenje boćane nije bilo tu. Neko je kupio klub i od boćane napravio parkiralište. Ufatila me je neka mučnina, doslo mi je da sve te aute polijem benzinom i zapalim. Čak je i natpis REKREACIJA-TIJELA prefarban. Svi ti ljudi koji su tu boćali su već bili mrtvi: kada sam ja bio klinac oni su vec imali po 60 godina. Nadam se da REKREACIJA-TIJELA nije bila uzaludna, da su boćanjem barem neki produžili svoj život, da su barem donekle očepili arterije i dobili par godina života više. Sve pobjede i porazi penzionera, sve drame i uspjesi boćališta sada su samo uspomene za nas koji smo to posmatrali, koji i dalje vjerujemo da REKREACIJA-TIJELA nije bila uzaludna.

Snijeg još nije pao, a grad je već bio u sumaglici koja je dolazila iz hiljada Kreka-Wesso peći, koje su se stalno morale puniti visokokaloričnim ugljem koji su kopali naši ponosni rudari. Sumpor je bio preovladavajući elemenat u zraku i na momente se nije moglo disati, a na radiju su non stop emitovali upozorenja zbog zagađenja zraka. Naša Kreka-Wesso se punila uglavnom mojom ličnom lopatom i kantom koja me čekala na istom mjestu na kojem sam je ostavio jučer, i dolazak iz škole kući značio je obavezan silazak u podrum po ćumur. Razmišljajući o svom dosadnom i napornom ćumuranju pitao sam roditelje u par navrata kada ćemo i mi imati termoakumulacionu peć kao Burići ili Grinovi, a oni su samo slijegali ramenima i govorili kako je struja upravo još više poskupila. Pored sumaglice koja je bila upečatljiva, ezan sa džamije koji je pozivao na molitvu se također mogao čuti za vrijeme nastave, i obilježavao je skori kraj nastave. Nekada je nastava trajala duže, a onda su još izmislili i izbornu nastavu, koja je tek trajala u nedogled. Nisam bio pametan kao neki i izabrao fizičko kao izbornu nastavu, htio sam na elektrotehniku koju sam nažalost dobio, i to kod Toze, učitelja/seljaka koji je svjež došao u grad. Govorio je: “Uuuoni đeco, pazte sadera!” i bio je kao karakter iz neke pripovijetke Branka Ćopića. Učionica kod Toze je bila i učionica likovnog, koja je bila najdepresivnija učionica. Prozori su gledali na Nemanjinu ulicu, i na zgrade preko puta. Nije imalo mnogo šta da se vidi. Bilo je mračno i tokom dana, tako da su se svjetla morala paliti kako god okreneš.

Kada napokon padne snijeg, sve postane drugačije. Padanje snijega je odvlačilo poglede tako da su učitelji imali problema da zadrže pažnju na sebi. Ja koji sam sjedio do prozora sa uživanjem sam promatrao prvi snijeg kako pada i pričinjavalo mi se da sam ja taj koji putuje kroz pahuljice, a da su one te koje stoje. Nekada je snijeg znao da pada toliko gusto da se kroz prozor nije vidjelo ništa. Veliki odmor se pretvorio u jedno ogromno grudvalište, gdje niko nije mogao proći a da na fasuje barem jednu grudvu u leđa. Oni manje sretni su znali biti “napitani”. To bi trajalo sve kod se svima ruke bukvalno ne smrznu. (Pravljenje grudvi u rukavicama nije bilo tako dobro kao sa golim šakama). Bajro i Slavko, školski kućepazitelji koji su bukvalno živjeli u školskoj ložionici u koju je malo ko ikada mogao i smio da proviri, su odmah bili u akciji, lopatajući sa obaveznom cigaretom u ustima i povremenom psovkom. Za razliku od nas djece njima je snijeg značio belaj.

Snijeg je sa sobom donio tišinu, sumrak je polako prelazio u noć, i samo poneki auto bi kroz snijeg zveketao lancima i narušavao idilu. Koje god sam čizme imao bi prije ili kasnije počele da puštaju vodu, i jako brzo bi se našao u neprijatnoj situaciji. Ipak bih trčao kroz snijeg, ganjao se sa ostalom djecom. Žurio bih taj dan kući da što prije sletim u podrum, ne zbog ćumura naravno, već zbog zarđalih sanki koje će podmazane lojem ili voskom svijeća sutradan u velikom parku da piče niz “Stazu Smrti” sve do novog sumraka, koji će nam svojim prisustvom dati do znanja da je vrijeme da se ide kući.

Tata i ja smo otišli sutradan u robnu kuću da kupimo opremu. Popeli smo se pokretnim stepenicama na treći sprat gdje je bila sportska oprema, a skije su se mogle odmah primijetiti jer je bila gužva oko njih. ELAN je bila kvalitetna Jugoslavenska firma poznata u svijetu, tako da su moje skije morale biti Elan (a nije ni bilo drugih). Tek su izbacili nove RC 4 pa se rulja skupila da zagleda i da se raspituje za detalje. Te skije su bile preskupe, pogotovo za početničko bavljenje skijanjem, tako da o njima nije bilo govora. Stari je iz razgovora sa prodavačem otprilike skontao optimalnu varijantu koja nije bila skupa (RM 904 model, Sprint vezovi), a rekli su da će tu na licu mjesta ugraditi vezove bez doplate (pa su na kraju ipak naplatili). Probali smo i štapove dok nismo našli odgovarajuću visinu. Sasvim slučajno sam primijetio i “Ranger” skijaške kacige, i stavio sam jednu na glavu onako iz zezancije. Stari je to snimio i skontao da je to dobra investicija poznavajući moje svakodnevne i opasne vratolomije. Izašao sam iz robne kuće, naravno, sa kacigom na glavi i udarao o svaki stub da probam kako to radi. Sutradan sam od ujaka Ogija dobio nove “Uvex” brile, na kojima su se mogla mijenjati raznobojna stakla, zavisno da li je magla, sunce ili pada snijeg. Otišao sam sa mamom da kupimo novu “Toper” jaknu i plavu “Adidas” trenerku. Kupljene su mi i nove “Caber” pancerice i debele čarape firme Polzela.

Došao je i dan odlaska na Jahorinu. Autobus je čekao ispred FIS-a pa je trebalo požuriti. Spakovali su me na brzinu, napunili torbu koječime, stari je pravio grimase zbog tristo sendviča koje je mama tajno infiltrirala u torbu kao da idem u Etiopiju, nervoza je rasla. Mama je u zadnji momenat dodala neki jednodijelni komplet koji je sama isplela koji je izgledao kao odijelo za klovna, sa velikim trapez završetcima, gomilom različitih mustri i boja, za koji sam bio siguran da ga neću obući nijednom. Sišli smo pješice do FIS-a, ja sam ponosno nosio svoju novu opremu. Dok sam stavljao skije u prtljažnik autobusa stari je dodao koju kintu da se nadje za kantine. Sjeo sam u autobus i pogledom ispratio svoje nasmijane roditelje koji su mahali iz gužve.

Skijanje je bilo zaista super. Padao sam i razbijao se ali to nije bilo važno, razbijali su se i ostali. Spuštali smo se uvijek u koloni po jedan. Učitelj bi išao prvi, a onda svi mi iza njega, kao neka velika zmija. Ja sam uvijek bio na kraju, bilo je više manevarskog prostora. Tih dana sam naučio “plužnu” tehniku, pa sam postao malo hrabriji na hangovima i nisam padao svakih deset metara. Kaciga koju sam imao je bila zaista ohrabrujući detalj, imao sam više samopouzdanja. Nakon cijelog dana provedenog u snijegu vraćao sam se mokar ko čep, iscrpljen i gladan. Dom “Partizan” je bio idealan za djecu, mogli smo praviti pizdarije po hodnicima koliko smo htjeli. Čak su i kreveti na sprat bili interesantni, skakali smo s jednog na drugi, mjerili preskočene distance, razbijali se. Nekada su imali problema da nas stave na spavanje, ali kada bi svi konačno legli, umor i iscrpljenost bi nas bacili u san u djeliću sekunde.

Svaki slijedeći dan je bio sve interesantniji, već sam bio stabilan na skijama i nisam se više ustručavao da udarim po gasu. Samo me je jedna stvar plašila, a to je žičara. Momenat sjedanja u korpu je uvijek bio frustrirajući kao i nekoliko minuta iščekivanja prije samog sjedanja. Kada bi se vinuo u zrak bilo bi već lakše, krenulo se žustro naprijed prema vrhu planine. Plašio sam se i momenata kada je žičara išla zaista visoko od tla, pa sam se jače hvatao za rukohvat. Bilo je i momenata kada je žica privremeno stala zbog kvara ili nečijeg pada prilikom sjedanja. Bilo je užasno i neprijatno lagano se ljuljuškati u mjestu na petnestak metara visine. Najgore je bilo kada se to desi za vrijeme padanja gustog snijega pa sve oko tebe postane bijelo i čuješ samo druge kako viču, i hvata te zima i strah.

Dani su prolazili brzo u skijanju i druženju. Stekao sam nove prijatelje, upoznao neke vojnike iz susjedne kasarne, divio se njihovim uniformama, stajao u stražarskoj kućici. Čak sam se i malo zagledao u jednu djevojčicu koju sam vidjao s vremena na vrijeme, ona je bila u drugoj grupi i na zajedničkom ručku sam gledao da sjednem što bliže njoj. Njeno lice je bilo zaista prelijepo i nisam mogao da prestanem da gledam u nju. Zaista mi se dopadala i krenuo sam da gajim simpatije ali sam bio užasno stidljiv i nije bilo šanse da pridjem i da je pitam kako se zove. Prije bih u zemlju propao. Nastavio sam da je promatram iz daljine, očekujući neko čudo.

Dan povratka se približio, i došlo je vrijeme za oproštaj od planine. Učitelji su odlučili da zadnju noć u glavnoj sali naprave igranku za svu djecu nakon večere. Donijeli su fin razglas i light show da naprave ugodjaj kompletnim. Posudili su iz doma JNA ploče Boney M, Abba i The Beatles. Mi muški smo se lagano spremali i dotjerivali u spavaoni, svako je oblačio nešto posebno za tu večer, nešto što izgleda adekvatno za ples. Ja sam imao samo trenerku i onaj glupi jednodijelni ispleteni kostim što ga je mama u zadnji čas ubacila u torbu. Bio sam očajan, kako ću izaći ko klovn ispred sviju? Ali nije bilo druge, to je bilo sve što sam imao. Obukao sam nevoljno kostim i sišao niz stepenice prema ulazu u salu. Gledao sam u pod dok sam ulazio, nisam imao hrabrosti da dignem pogled i primijetim kako mi se druga djeca smiju. Ipak sam čuo njihov smijeh i krenuo sam lagano da propadam kroz tamni i prljavi parket. Uspio sam da se dovučem do prve klupe i sjeo sam oborene glave. Sjedio sam tako neko vrijeme i onda sam lagano digao pogled i krenuo da razgledam situaciju. Preko puta mene, sa druge strane dvorane sjedila je ona, curica koju sam danima šmekao. Pričala je nešto sa svojim prijateljicama, i prstima lagano uvijala svoju svijetlu kestenjastu kosu. Ja sam zurio u nju kroz trepavice, praveći se da ne gledam u njenom pravcu.

Ples je počeo. Trebalo je izabrati partnera, lagano ga obuhvatiti oko struka i lagano se njihati u ritmu melodije. Jedan po jedan moji prijatelji su se ustajali, odlazili prekoputa i pitali djevojčice za ples. Ponekad bi neko bio odbijen uz kikotanje i obostrano crvenilo u obrazima, podsmijesi drugih su se mogli čuti. Ali ubrzo se sredina dvorane napunila parovima. Moja simpatija je iznenada ostala usamljena i gledala je stidljivo ko će njoj konačno prići i pozvati je na ples. Srce je krenulo da mi ubrzano lupa kada sam krenuo da maštam kako nas dvoje plešemo, kako se gledamo u oči i smješkamo. Neprijatnost se sve više povećavala što sam sebe više nagovarao da treba da ustanem i pitam je za ples. Na kraju svakog argumenta koji sam vodio sa sobom izletio bi neki novi razlog da ipak ne odem preko puta, već da ostanem tu i da sjedim beskonačno, dok se neko čudo ne desi i magično obriše ustručavanje koje me je proždiralo. Prošla je čitava vječnost a ja sam i dalje skupljao snagu, znojio se i lomio prste. Ako budem još malo čekao biće sve gotovo. Konačno sam stisnuo petlju, ustao sa klupe, zaboravio na svoj smiješni izgled, i odlučio da je upitam za ples. Krenuo sam nesigurno da koračam, i da u sebi preispitujem odluku koju sam donio. Negdje na pola predjenog puta prema drugoj strani, kroz ostale parove, muziku, žamor i svjetla light show-a primijetio sam kako je neki dječak sa strane prišao njoj, nešto prozborio na uho i ona je ustala. Uhvatio ju je za ruku, onda je lagano obgrlio i krenuli su da plešu uz melodiju Beatlesa “Yesterday”, da se lagano ljuljuškaju i smiju, razmjenjujući direktne poglede.

Svježe torpedovan sam brzo potonuo na dno, vratio se i sjeo na klupu u nevjerici. Tu večer nisam plesao svoj prvi ples. Stid i neprijatnost koju sam osjećao nije se mogla izmjeriti, nemogućnost da zaista uradim ono što bih u tom momentu najviše želio obilježila je taj momenat. Svaki slijedeći ples u mom životu od tog momenta, ako ga bude, će biti gorak i nepotpun. Dobio sam ožiljak koji je nemoguće ukloniti, barem ne u ovom tijelu, obliku, dimenziji, vremenu i prostoru.

Taj dan nam je sa ponosom pokazivao nam je svoje nove “Puma” tene, bijele kao snijeg, spremne za utakmicu sa susjednim dvorištem. Neko ga je sasvim neočekivao pitao zašto se njegove nove tene zovu Puma i zašto nije kupio Adidaske kao i svi ostali. Tipa je onda krenuo da objašnjava naširoko i nadugačko o razlozima kupovanja Puma tena, i u monologu se vratio daleko u povijest tvrtke. Tvrdio je da su nekada u Njemačkoj bila dva brata, Pum i Adid, koji su započeli zajedno biznis, pa su se negdje posvadjali usput i napravili dvije zasebne firme. Ja sam u to (naravno) povjerovao, ali kasnije sam u nedoumici otišao da to provjerim kod babe. Saznao sam da Tipa nije bio daleko od istine. Malo su se u njegovoj mašti pomiješala i izvrnula imena.

Braća su se zvala Adolf (Adi) Dassler i Rudolf (Rudi) Dassler. Kada se Adi vratio iz tranšeja prvog svjetskog rata, odlučio je da krene sa proizvodnjom sportske obuće u kuhinji svoje majke. Posao je krenuo dobro. Kasnije je Adi čak napravio obuću za Jesse Owensa, koji je u njegovim sprintericama osvojio četiri zlatne medalje na igrama 1936 u Minhenu. Braća su se nakon uspjeha olimpijskih igara pridružila Hitlerovoj nacističkoj partiji i radili naporno na opštoj stvari. Ubrzo je počeo je rat i fabrika za izradu tenisica je pretvorena u fabriku za proizvodnju “Panzerschreck” pješadijskih antitenkovskih raketnih sistema. Saveznici su odmah primijetili mnogo veći broj uništenih tenkova od strane oružja proizvedenog u “Adi-das” fabrici. Nakon rata braća su se zaista razišla, Rudi je oformio firmu “Puma” a Adi nastavio sa “Adidas”.

Teško je bilo odlučiti se za tene tih dana, pogotovo nakon Tipinog govora. Puma ili Adidas, pitanje je sad! U raji je preovladavalo mišljenje da su model “ROM” Adidaski najbolje, bijele sa plavim štraftama (Neki su ih imali i sa crvenim). Onda su se pojavile “Trim Trab”, čudna varijanta za rekreativce koje je nosio samo nespretni Zlaja zvani Fajge, koje su se stalno razvezivale dok je on padao preko njih. Ja sam po inerciji imao “Univerzalke”, bijele Adidaske sa crnim štraftama, koje su bile najjeftinije, i vezao sam ih skroz oko članaka. U raji su zatim uslijedile Adidaske “Top Ten”, koje su harale medju košarkašima, i bile su skupe i malo ko ih je mogao imati. Pojavile su se i plave “Handball Special”. Modela i boja je bilo napretek, i svake su na svoj način privlačile ili odbijale. Ali nisu samo firme Puma i Adidas bile prisutne. Pojedinci su se pojavljivali sa “All-Star” dubokim tenama koje su polako ulazile u modu. Djeca iz siromašnijih familija su imala neke jeftine rumunske tene sa dvije a ne tri linije, što nije bilo baš prihvatljivo.Tipa je insistirao na Pumi ili Adidasu. Nisi mogao računati da ćeš igrati u prvom timu ako ne izgledaš kako treba. Dodatna linija na tenama se dodavala selotejpom, koji se ponekad u prašini znao odljepljivati, što je predstavljalo problem.

Igralo se dosta dobrog fudbala tih dana, utakmice su se smjenjivale. Svaka raja je imala svoj stadion, a mi smo imali svoj dio parka pokraj benzinske pumpe blizu “Austrijske kuće” na kojem smo bili na “domaćem terenu”. Gubilo se uglavnom, ponekad dobijalo. Prvu utakmicu smo igrali protiv raje iz Plavih Solitera (ne mogu da se sjetim kako se zvao njihov “klub”). Najbolji tim se zvao Torpedo, imao je golmana koji se stvarno bacao, a ne ko naš Šefkija (koji nas je ubrzo napustio psujući nakon katastrofalnog poraza, demonstrativno cijepajući ugovor i potpisujući novi za Plave Solitere)

Nakon par dobrih utakmica kluba situacija je krenula da se zaoštrava. Mićo se pojavio jedan dan sa prvim kopačkama u raji. Svi smo blejali u njih i želili isto. Svaki klinac je slinio kod svog oca zahtijevajući kopačke, jer ih je Mićo (zaboga) već imao. Ja sam uspio da nadjem neke polovne crne Puma kopačke sa bijelom linijom i fiksnim kramponima. Uzeo sam ih na test i dao sedam hiljada dinara kao polog. Pare sam dobio od mame, i sve se moralo kriti od starog, koji nije htio ni da čuje za kopačke. Slijedećeg dana otišao sam sa kopačkama u školu i igrao utakmice na betonu. Sve se klizalo i padao sam , ali to nije bilo važno. Imao sam kopačke. Nakon par dana kramponi su se totalno izlizali od pretjeranog nošenja, i ja sam uplakan otišao kod oca da tražim savjet. Stari me nagrdio i natjerao mamu i mene da odemo i vratimo kopačke vlasniku i da uzmemo pare nazad. To nam je pošlo za rukom, mada je prodavac protestvovao kada je vidjeo da su kopačke upropaštene. Nakon nekog vremena, otišao sam u posjet svojoj (baki) Nona Tini u Beograd. Ona me pitala sutradan nakon što sam stigao šta bih ja najviše volio da imam u životu, a ja sam ko iz topa odgovorio: “Adidas kopačke! Otišli smo u radnju sportske opreme na Tašmajdan i ja sam dobio na poklon nove novcate Adidas kopačke sa šest krampona, koji su se posebnim ključem mogli mijenjati.

Utakmice smo jako ozbiljno shvatali. Pobjede su bile opšte slavlje a porazi su se redovno pretvarili u dugotrajne svadje i prepirke, krivica sa uvijek prebacivala na drugoga. Tipa je onda naredio da svako mora imati plave štucne, tako da je to bila slijedeća akvizicija za koju je trebalo na jedvite jade dobiti budžet. Lopte su se morale kupovati, koje su stalno misteriozno nestajale ili bile probušene od parkaša, koji su znali naprasno prekidati sudbonosne utakmice. Najgore su ipak prolazili golmani koji su morali da idu po nabijene lopte u žbunje, u kojem je uvijek bilo poneko govno u koje je lopta redovno upadala, koju su zatim uz psovke i jadikovke morali da vade rukama a zatim i hvataju. Tih dana je neko donio i hladni sprej za saniranje povreda, pa je svako malo neko bez razloga išao na prskanje, kao i svaki drugi fudbaler na televiziji koji se nakon jednog mlaza od strane fizioterapeuta junački dizao na noge. Nakon napornih utakmica se išlo u samoposlugu na “Deit Egzotik”. Ko nije imao pare da se utali sa ostalima za flašu , taj bi samo gledao sa strane kako ostali niz grlo salijevaju gaziranu slatku tekućinu koja je trenutačno razbijala žeđ (ili bi pak otišao napojiti se u WC benzinske stanice koji je bio u katastrofalnim stanju). Ponekad bi Kemo pljunuo u flašu pa niko drugi osim njega nije htio da pije, koji bi sa podsmijehom završio sve što je ostalo u flaši. Nekada ni prodavaćica nije htjela da proda flašu Deita bez kaucije, mada smo htjeli da je popijemo ispred samoposluge i vratimo odmah nakon pražnjenja.

U neka doba kramponi su se definitivno izlizali a novih nije bilo. Izlizao se i naš “stadion”, koji su parkaši u neka doba uzorali i posadili na njemu još stabala. Tim se polao osipao i ostali timovi su se polako ugasili. Tipa je u neka doba definitivno nestao iz vidokruga, njegov fascikl sa ugovorima je najvjerovatnije završio u kanti za smeće. Ako pak nije, to bi značilo da bih ja sad, vezan ugovorom , teoretski bio prinudjen da igram za “Olimp” ukoliko bih bio pozvan od strane selektora. Najvjerovatnije bih umro na terenu nakon pretrčane polovine terena, ali to ne bi bio problem. Za “Olimp” je uvijek vrijedilo umrijeti.

Ispod moje terase na Djidjikovcu 9 parkirali se čika Bato , čika Esad, čika Hadžija, i Mladen Grin. Svi ostali su se smjenjivali na jednoj poziciji, a dvije su bile definitivno zauzete. Pozicija čika Hadžije, koji je bio stariji čovjek, partizan iz proteklog rata (bio je ranjen u ruku, svi smo znali kako izgledaju njegovi oziljci), je bila obezbjedjena. Imao je centralnu poziciju izmedju ostalih auta, i njegov bijeli “tristać” je bio upečatljiv. Par puta su neki nesto švrljali oko auta, vjerovatno pokušavajući da ga “ogule”, a Hadžija je bukvalno u gaćama sa pištoljem marke Luger (zarobljenog od švabe) krenuo da ih ganja po okolnom žbunju, usput simulirajući šunjanje iz NOB-a. U isto vrijeme njegov sin Ahmed je vec u podrumu rasklapao i sklapao svoje motore, koji su mu definitivno stvorili ugled (Čak me jednom provozao na njegovoj Jawi od 350 kubika.)

Sa Hadžijine lijeve strane je bio čika Bato sa svojim srebrnim Audijem, koji je bio top-of-the-line u to vrijeme (kasnije je pao novi tamno zeleni Golf dvojka). Čika Bato je bio pro-zapadno orijentisan tip i bavio se automobilima u slobodno vrijeme, tako da je njegovo mjesto bilo (pod njegovim sopstvenim prozorem) apsolutno zagarantovano. Čika Esad je imao svijetlo plavu Citroen Simku, koja je onako bespomoćno stajala pored Tristaća i Audija i kupila prašinu. Esad je važio za ozbiljnog čovjeka, i njegovo mjesto takođe nije bilo u pitanju. Njegova lokacija se povremeno mijenjala, i znao je parkirati kod susjedne zgrade. To je znao koristiti Mladen Grin, koji je svog novog Peugeot-a 404 plave boje uglavnom parkirao gdje je bilo moguće. Nekada bi se jednostavno uvukao medju druge, a nekada zavrsio u blatu i snijegu Điđikovca. Mi djeca smo obicno trčali između automobila, grabili snijeg sa zamejanih šoferšajbni, šarali crteže po prljavim prozorima, ili jednostavno bili zapljusnuti bljuzgom ili blatom. Znali smo se podvlačiti ispod, sjediti na haubi,sve dok neko ne bi glasno zagalamio, opsovao pokoju.

Sva ta auta su na neki način utjecala na psihologiju kvarta. Njihov odlazak i dolazak, zvuk mašine, mjesto parkiranja su značili mnogo. Dolazak ili odlazak nekog auta je bila priča za sebe, svako je u određenom momentu dodavao gas, šlajdrao u blatu ili trubio familijarni signal. Svaki auto je imao svoju dušu, ma koliko je to teško objasniti. Ja još uvijek nemam auto. Davno sam odlučio da izmedju vožnje i cuganja vožnja nema šanse. Ponekad se tješim kad onako bezveze sjednem za volan nekog chevroleta ili cadillac-a iz 80tih, koji su posljednji pravi automobili napravljeni kako treba, prije nego je sve preuzela plastika. Pa i Ešpekov crveni Wartburg koji je nekada trovao zrak Điđikovca i ispuštao čudne zvukove se danas čini izuzetno prihvatljiv i originalan.

Marjan je bio strah i trepet mnogih ulica i kvartova. Bio je krezav i ružan, uvijek u modricama, loše obucen. Njih dvojica u tandemu su bili najgora noćna mora. Sladoje glup i snažan, a ovaj zao, bistar i bijesan. Kradje po samoposlugama, obijanja stanova, iznuđivanje para su bile samo rekreacija i priprema za ozbiljne stvari koje su dolazile. Marjan je na svom putu prema Sladoju uvijek prolazio pored moje kuce, što me užasavalo. Nekada je znao zaskočiti iza ugla, ispreturati ti džepove, udariti nogom u dupe, i kiselo se nasmijati kroz širom otvorena bezuba usta. Njega su nekada znali prebiti ko mačku, ali njemu to nije smetalo mnogo. Kao i svaka hijena koju ujede lav, negdje se sakrije u neku duboku jazbinu daleko od svijeta, liže rane i već priprema slijedeći prepad na neku ranjenu zivotinju ili mladunče.

Jednom sam otišao da kupim mlijeko i svojoj sestri čokoladu u prvi sarajevski “Dragstor” na uglu Danijela Ozme i Kralja Tomislava. Samo što sam zakoračio napolje sa cekerom u ruci, zgrabio me je niko drugi do Marijan, baš kao što je u tada popularnom filmu Bedanec zgrabio Kekeca i odveo ga vezanog u svoj brlog. Nazalost, nije bilo te sove koja bi, kao u Bedanecovom slučaju, izazvala nevidjen strah i natjerala Marjana na povlačenje. Našao sam se u jako lošoj situaciji. Marjan me je vukao ulicom, i nakon mozda minut dva dalje prema Drugoj gimnaziji odmah iza cvjećare ugurao u haustor. Blago sam se usr’o i krenuo da glasno plačem, a Marjan me je sočno spuc’o nogom u dupe i vrisnuo:” Začepi! Budeš li se derao, prebiću te ko mačku!

Stepenice su vodile u memljiv podrum, sa tek ponekom sijalicom od 20w. Šta će da se desi? Nisam imao kad ni da se naviknem na tamu podruma a već mi je u rukama bila lopata. Krenuo sam da po nagovoru Marjana i pod prijetnjama ubacujem ćumur u nečiju šupu. Marjan se hinjski nasmijao, zapalio cigaretu i posmatrao kako ja lopatam, baš kao neki SS oficir iz ratnih filmova. Proslo je nekih sat-dva lopatanja i Marjan je izašao napolje, valjda da se popiša ili nešto ukrade sa štrika. Prilika za bijeg se ukazala. Popeo sam se na gomilu ćumura i nekako provukao kroz mali prozorčić podruma, preskočio tarabe u susjedno dvorište iz kojeg sam se dokopao glavne ulice i potrčao kući (kao da me goni Marjan!). Trčao sam bjesomučno uzbrdo i nakon par krivina i probijanja kroz žbunje parka uspio sam da se dokopam svog haustora. Sav zadihan ispricao sam priču tati, koji je nakon par minuta solidnog sprinta nizbrdo našao Marjana i već mu pucao šamare. Moj stari je jedan od onih starih mangupa koji su birvaktile odrasli u FIS-u u vrijeme kada je tamo bilo teško izboriti mjesto pod suncem. Stari je bio rukometaš, jakih žilavih ruku i mogao je dobro da fizički potegne. Marjan se krivio i jaukao ali nije bilo šanse da se iskobelja iz željeznog stiska oko mišice. Stari mu je prijetio i palio čvoke sve dok ovaj nije kroz plač obećao da više neće nikada prići blizu mene. I stvarno, od tada Marjan me samo gledao iz daljine kako pijem svoju kokakolu dok se vraćam iz trgovine sa gomilom kusura u ruci. Čak mi ni Sladoje više nije palio čvoke ni klempe, već me tapšao po ramenu i kezio se nesuvislo, gurajući mi prijateljski u ruke sličice fudbalera koje je nekom zdipio samo koji minut prije.